Crna Gora je tokom zloglasnih devedesetih bila poznata u regionu po ozbiljnom nivou dijaloga tokom skupštinskih zasijedanja. Držalo se visoko do retorike, gramatike, stila, argumentacije. Ispoljavale su se oštre razlike, ali se uvijek imala svijest da postoji nešto iznad svega, da se mora čuvati mir i da se zajedno mora živjeti. Postojala je granica dokle se moglo ići zarad političkog profitiranja.
Danas - sunovrat javnog diskursa. Glupost hoće da bude ravnopravna sa mudrošću i ne pristaje više da bude ućutkana. Nekompetencija gromoglasno traži da ne bude „diskriminisana“. Zločinac traži jednakopravnost sa žrtvom i da se prizna „zabranjena“ strana priče. Laž se agresivno širi i neće da uzmakne pred činjenicama.
Pravo da se poriče ono što je jasno i očigledno danas se zove „politički stav“ i svako ga ima o svemu. Histerija je na sve strane. Ne možete sagovorniku dokazati ama baš ništa. Kako uopšte razgovarati o bilo čemu?
Demokratija se najgrublje zloupotrebljava kako bi se razum i logika protjerali iz javnog dijaloga i svako pristojan odustao, povukao se u svoju školjku i ostavio sve najagresivnijima. Dijalog se u Crnoj Gori vodi floskulama političara koji u studijima televizija galame „izdaja, izdaja“, „ne damo državu“, „ne damo svetinje“, „ne damo pobjedu“. Dalje od „ne damo“ niko nema plan.
Kad izaberete političku opciju, dobijete paket stavova o svakom pitanju i obavezu da to ponavljate na sva zvona, do iznemoglosti. Nijanse nisu dozvoljene. Ili si naš ili njihov plaćenik.
Sve ovo ne znači da dobro stanuje samo na jednoj adresi, nego da se najbolji i sa jedne i sa druge strane portretišu kao mlakonje, slabići, beskičmenjaci. Ako nije mega-giga mržnja prema drugome, to je izdaja.
Trideset godina stranačkog pluralizma u Crnoj Gori nije uspjelo da iznjedri kvalitete koje liberalna demokratija može da pruži. Smjena višedecenijske vlasti je otkrila da je društveno tkivo i u jednom i u drugom političkom bloku isto - zagriženo autoritarnim tendencijama. Prije svega zato što se zaboravilo da je preduslov demokratije podsticanje i gajenje individualne odgovornosti, ličnog angažmana i kritičkog mišljenja. Kod nas je još uvijek žilav plemenski duh koji legitimitet crpi iz kolektivnog (partijskog, vjerskog, nacionalnog - a svaki je sklon dogmatičnom). Sve to uništava društvenu koheziju jer se istomišljenici zatvaraju u izolovane krugove iz kojih sa gnušanjem odbacuju „one druge“.
Paradoksalno, danas je dublji jaz između dva suprotstavljena pola nego što je bio 2006. godine kada je Crna Gora obnovila državnost. Tada su oni koji su mislili različito prihvatali da onaj drugi misli drugačije, priznavali su mu pravo na to. Dva kuma su u predreferendumskom periodu džogirala kroz Prušku (gradska četvrt u Bijelom Polju), jedan sa majicom „da“, drugi sa kapom „ne“ („za“ nezavisnost i „protiv“ nezavisnosti). I to nije bilo ništa čudno. Danas je svaki razgovor o ovim temama predstavljen kao moralno posrnuće. „Litijaš“ i „komita“ ne mogu da sjede zajedno.
Zagovornici demokratije su vjerovali da budućnost donosi akumulaciju znanja, zahvaljujući kojoj će svaki građanin i građanka biti u mogućnosti da donese pravilnu odluku. Danas vidimo trijumf manipulacije emocijama „širokih narodnih masa“.
Javna riječ je etički čin. Stid treba da bude opet u modi.
Autorka je građanska aktivistkinja, politikološkinja, specijalistkinja za evropske studije
Bonus video:
