Pitam prijatelja iz Slovenije da mi nabroji koliko je automobila zapaljeno kod njih u poslednjih mjesec dana. On se čudi, ne zna o čemu pričam. Pojašnjavam, pitam opet, koliko je automobila tokom tamnih noći bljesnulo poput baklje, otišlo u vazduh i plamćelo do jutra. Čovjek se pita zašto ga to pitam, uopšte ne razumije poentu.
Po ko zna koji put automobili lete u raj. Ne mogu da se sjetim koliko puta sam pisao o tom fenomenu, koliko puta nisam pisao a dogodilo se. I evo opet, skoro pa svakodnevno zapali neko automobil. Čisto kao podsjećanje na dug, ili opomenu da neko treba da ćuti ili progovori. Sve su to savremeni dimni signali. Ima ko će to dobro da protumači.
Nego, u svom tom metežu, haosu gdje automobili svakodnevno gore, konstantno se govori o bezbjednosti. Hm, rekao bi neko da je to dobar vic, da se ljudi šale, ali ne, vlast konstantno plasira priču da smo među najbezbjednijim državama regiona, a i šire. Opa, odmah se dosjetih da pitam prijatelja iz Slovenije kako je kod njih. Pale li se automobili tamo samo ključem i karticom ili se desi da neko zaždi benzinom ili bombom digne automobil u vis kao kod nas.
Kaže, nije to neka naročita praksa u Sloveniji, desi se, ali ne baš često. Pročitam ovo često, pa se nasmijem. Nema kvarta u Podgorici gdje je sigurno da se parkiraš a da ne znaš da li će neko da pikira na dotično auto, je li dužan kakave pare vlasnik ili je bio svjedok nečega što treba da zaboravi.
Ništa nije sigurno u Crnoj Gori, ali nas i dalje opominju da moramo biti svjesni koliko smo bezbjedni. Sa jedne strane prikazuju se diletanti teroristi, famozna ekipa koja je planirala državni udar, sve Bond do Bonda, a na drugoj strani je atmosfera kao u filmovima o Čikagu tridesetih godina. Igraju se beng-beng, dajte da to tako shvatimo i da živimo i dalje u onome što nam se plasira, odaberimo ružičastu stvarnost upakovanu u minut-dva.
Zato kad prođem pored automobila koji gori reći ću sebi, to su zablude, mi smo bezbjedni.
Kad vidim kako se šaketaju direkt u glavu učenici tuške gimnazije reći ću sebi, igraju se, slave nešto.
Kad vidim čaure po ulici nakon obračuna određenih klanova u centru grada, reći ću sebi da se snima neki film, protljaću ruke zadovoljno i pomisliću kako je to dobro i po državu i po mene, snimaju se krimići u Crnu Goru, najbezbjedniju državu u regionu.
Druga je priča što roditelji razmišljaju kuda sa djecom da prošetaju, jer eto, može nešto da odleti u vazduh, može neki rikošet sukobljenih klanova da odabere pogrešan smjer. Možda roditelji treba da sjede kući, da uživaju u tv programu i ne gledaju šta to svijetli na parkingu posle ponoći. Može se lijepo živjeti u Crnoj Gori, ako si se dovoljno ogrebao o državu, ako imaš novca da kad kašlješ pičiš do doktora u inostranstvo i ako odabereš da živiš u balonu i pratiš vijesti koje su probrane za tebe. Urazumimo se, odaberimo vijest koja kaže da živimo bezbjedno i sve je u redu.
Bonus video:
