Alina Munđu-Pipidi, politikološkinja i profesorica demokratije u Berlinu, naglašava da bez etičkog univerzalizma nije moguće ostvariti jednakost. To zahtijeva pravičnost (jednaki ishodi-jednaki doprinosi), reciprocitet (odgovor na pravičnost) i nepristrasnost (poštovanje pravila i odbacivanje favorizovanja). Državni kapaciteti moraju biti podređeni javnom interesu i iznad privatnih. Sposobnost države da ostvari najveći mogući nivo socijalne zaštite prepoznaje se u kontroli korupcije, u državnom djelovanju bez privatnih interesa. To će odrediti stvarnu primjenu etičkog univerzalizma u raspodjeli javnih dobara i resursa. Po tome razlikuje i države. One koje služe samo kao oruđe za privatne interese vladajućih elita (u grupi Maks Veberovog patrimonijalizma), i one koje dosljedno funkcionišu u širem javnom interesu (naredbe otvorenog pristupa). Kvalitet upravljanja determinisaće njihov položaj na skali, između partikularizma i etičkog univerzalizma.
Oslanjajući se na doprinose elitnih mislilaca i teoretičara, Salter i Kalais su razvili osnovnu tipologiju samouprave i objašnjavaju karakter političke svojine. Po njima, ”tuđi novac” označava situacije kada donosioci odluka ne internalizuju troškove i koristi koji proizilaze iz njihovih postupaka. Ili obratno. Problemi se javljaju zbog prekomjernog prenošenja posljedica i pretjeranog snošenja posljedica. ”Koža u igri” ukazuje na probleme u razlikovanju troškova i koristi. Tako postaju vidljivi institucionalni mehanizmi usklađivanja (od strane vlasti) i posljedice njihovih aktivnosti (po javno dobro). Snažnija povratna sprega između aktivnosti i posljedica direktnije će odraziti efekte troškova i koristi. Odsustvo deliberativne sfere pokazaće nestručnost administracije. Povodom ostvarivanja fundamentalnih evropskih vrijednosti, sve to bi u najkraćem bio model dobrog upravljanja. U domaćem političkom kontekstu evropske vrijednosti izražavaju se “brigom o interesima građana”. U zdravlju, to je briga o pacijentu.
Ako prihvatimo činjenicu da su evropske vrijednosti komparatori našim težnjama, onda se čini da su doprinosi koje pružamo limitirani samo željama. Na primjeru zdravstvenog sektora to bi izgledalo ovako. Prepisali smo i glasali za sve moguće definicije. Promovisali smo socijalne determinante, ali ih nijesmo definisali. Ne znamo koje su. U odnosu na nužne pretpostavke, ne postoji i nijesmo izrazili trendove nacionalnog sistema vitalne statistike. Ne postoji i nijesmo razmatrali različite nacionalne ankete (o uticaju zagađenja vazduha na zdravlje ljudi, pa i stanovnike Pljevalja; o zdravlju djece; o faktorima rizika ponašanja itd.). Ne postoji i nijesmo uspostavili sisteme nadzora za ispitivanje etničkih, socioekonomskih, ruralno-urbanih i geografskih nejednakosti u zdravstvu i zdravstvenoj zaštiti; Ne postoji i nijesmo poštovali metode za ispitivanje zdravstvenih razlika (životni ciklus, stope prilagođene starosti, prevalencija, kojeficijent rizika). Zato je bilo neophodno tragati za profilima koji će objasniti uzroke “nelogičnosti”, ali i (štetne) pojave s tim u vezi.
Pravne teorije nas upućuju da tamo gdje zakoni ne ostvaruju svoju namjenu, onda (naše) namjere gube smisao. Na primjer, zakon o hitnoj pomoći ili zakon o upravljanju otpadom. Međutim, ukrštanja doktrinarnih načela sa izvorima u političkim i sociološkim teorijama, fenomenološka razmatranja i filozofski i humanistički narativi, pomažu nam da otkrijemo smisao i pozadinu problema. Ali i da razumijemo kvalitet upravljanja, odluke o troškovima i koristima - u tzv. igrama ”u koži” i ”iz džepa” građana. Pored drugih atributa, uočena praksa ukazuje na propagandu, uticaje i pozadinu. Ono nužno ne podrazumijeva negativan kontekst, ali objašnjava kako smo postali “najbolji”. Zašto onda nijesmo propagirani sadržaj isporučili u zajednici? Ili jesmo, pa je zdravstveni sistem danas u “ćorsokaku”?
Koje su to vrijednosti koje smo prema stvarnom sadržaju zaista i ostvarili? Činili smo sve što smo mogli da ljudima koji znaju, pa i doktorima medicine, uskratimo šansu i perspektivu. Mnogi su zbog toga napustili zemlju. U metaforičnom poimanju “psihologije gomile” (u socijalnoj psihologiji), a izraženo ironijom stvarnosti, ovakve pojave se međunarodnoj zajednici predstavljaju kao “sloboda kretanja ljudi, usluga i kapitala”. Zaista, to i jeste jedna od osnovnih sloboda na kojoj počiva Evropska unija. Međutim, u istinskom doživljaju (pogrešnih) interpretacija definicija u našim politikama, životima, iskustvima, i na svim nivoima, čini se da smo prevazišli sami sebe. Nijesmo prevarili EU, već smo dobili novu metodologiju pregovaranja i klastere. Nijesmo ostvarili dobro zdravlje i dobar zdravstveni sektor, već su nas stručnjaci napuštali, bilježili smo deficite i došli do “ćorsokaka”. Nijesmo unaprijedili pregovore sa EU, već smo se udaljili od tog cilja. Dobili smo podijeljeno društvo, a na političkoj sceni čisti populizam i propagandu. Ko nam je (opet) kriv, a da nijesmo mi - sami sebi? Šta sve od navedenog nijesmo znali? - Ili smo znali, a nijesmo radili; Ili nijesmo znali, ali su znali doktori pa smo im pomogli da nas napuste; Ili pak, nijesmo znali, a radili smo, ali nijesmo čitali šta smo (u)radili… Dakle, sve to, ama baš nigdje nije izraženo, a da nas vodi ka funkcionalnom upravljanju, povezivanju i rješavanju problema. Pa ni u nestvarnim i nepovezanim “planovima o planovima”, koji se nude kao jedina rješenja za naše stvarne probleme.
(1) Stopa mortaliteta od 6.8% u 1991.g. porasla je na 9.4% u 2011.g. Broj stanovnika je opao za 40,755, a broj umrlih raste u odnosu na broj rođenih (Monstat 2014). (2) Izražene su regionalne razlike, migraciona kretanja i negativan migracioni saldo, naročito za Sjeverni (-35506) i Središnji region (-531) (Monstat, 2014: 45). Svega 28.68% ukupnog stanovništva živi u Sjevernom regionu, koji teritorijalno zauzima više od 50% Crne Gore (Monstat, 2014: 47); (3) Stanovnici Sjevernog regiona su dva i po puta više izloženi riziku od siromaštva u odnosu na stanovnike Centralnog regiona (41.2% prema 16.6%). Svaki treći stanovnik ruralnih područja (36.3%) dva puta više je izložen riziku od siromaštva, negoli stanovnici u gradskim naseljima (Monstat, 2020); (4) Samo od srčanog udara bilježi se 351,5 smrtnih slučajeva, tj. 278.3 smrtna slučaja od koronarnih tj. ishemijskih bolesti srca, izraženo na sto hiljada stanovnika, u 2019. (WHO, 2021); (5) Lica mlađa od 18 godina (33.7%) i starosti od 18 do 24 godine (30.5%) najviše su pogođena rizikom od siromaštva, dok je stopa rizika od socijalne isključenosti ili izrazito materijalno depriviranih, ili koji žive u domaćinstvima sa veoma niskim intezitetom rada 30.5%, u 2019. (Monstat, 2020); (6) Stope materijalne deprivacije djece (35.0%) i izrazite materijalne deprivacije (16.7%) izuzetno su visoke, dok je ekstremna materijalna deprivacija 11.2%, u 2019. (Monstat, 2020); (7) Broj građana do 2050. smanjiće se za preko osam posto (589,000), što je približno broju iz 1980.g., kada je u Crnoj Gori živjelo 581,000 ljudi (Projekcije, UN, 2019: Tabela A.9: 30 i 31).
U zapisima i djelima američkog teoretičara Edvarda Bernaisa, a smatra se jednim od 100 najuticajnijih Amerikanaca 20. vijeka, u knjizi, “Propaganda”, iz 1928. godine, on kaže: “Dodirnite nerv na osjetljivom mjestu i dobićete automatski odgovor od određenih specifičnih članova organizma” (str. 28). Čini se da smo dotakli “nerv” društvene izdržljivosti, da bi nas podstaklo na razmišljanje o istinskim vrijednostima. Ako bismo samo i (po)mislili na to, učinili bismo razliku. Pitam se, koji to “nerv na osjetljivom mjestu” u različitim sektorima, pa i zdravstvenom, već sami od sebe nijesmo dotakli i proizveli negativne efekte i odgovore u zajednici? Da smo od jednog (građanskog) lica dobili suprotnost (tog) istog lica: podijeljeno i nepomirljivo društvo. Lice koje u sopstvenom naličju ne internalizuje “primijenjenu umjetnost vladanja”, dominantno izraženu u neravnoteži ličnih interesa i upravljanja. Pri čemu je prvo uključeno u drugo. Nacionalizam i identitetska pitanja najpogodniji su instrumenti za raspirivanje emocija. Ali i kao sredstvo za ostvarenje spoljašnjih i drugih uticaja i interesa. Tako se fenomeni prepliću, a u nastaloj konfuziji blijede i nestaju suštinski razlozi svih naših problema. A to su nepristojnost i loše ponašanje. Sve to, opet, u “koži” i “iz džepa” građana.
Funkcionalnost sopstvenog uma povodom ličnih interesa nasuprot nefunkcionalnosti (suprotnosti) istog (tog) uma povodom javnog interesa, stvorilo je sve razlike, na svim nivoima, pa i povodom društvenog diskursa. Stoga, kada državno djelovanje i politike (aktivnosti i tendencije) počnemo mjeriti po sadržaju kojem se ništa ne može oduzeti, a ne dodati - tada ćemo biti u prilici da se (po)mirimo povodom nacionalnog dobra i interesa (društva). Gotovo sve što je napisano u zdravstvenoj politici moglo bi se “oduzeti”, a efekti bi bili isti - “ćorsokak”. Zaista, imamo a nemamo zdravstvenu politiku. Mnoga druga pitanja stanuju u tome, da se pitam, šta bi to potencijalni “neprijatelji” mogli da nam urade (naškode), a da sami sebi već nijesmo učinili? Granicu razdvajanja jedino pronalazim u zamisli drugačijih dimenzija spoljno-političkog i građanskog kursa. To bi uslovilo pravce razvoja prema novom komparatoru, ali i donijelo teške posljedice u interpretacijama, iskustvima i doživljajima građanskih vrijednosti. To bi zaista bilo strašno. Ali, koji su nam to onda bili komparatori do danas? - o tome ću polemisati u kolumni koja slijedi.
Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika
Bonus video:
