Početkom jula 2021, ugledni međunarodni nedjeljnik, Ekonomist iz Londona, objavio je tekst pod naslovom „Tama obavija planinu“. U tekstu se analiziraju političke prilike u Crnoj Gori, ukazuje na vidljivost suprotstavljenih prozapadnih i proruskih perspektiva i sugeriše da alternative mogu biti još gore. Građansku orijentaciju prepoznaju u brigama da može biti poražena između dva glavna politička bloka. Šesnaest godina nakon crnogorske nezavisnosti londonski Ekonomist upozorava da se vlast koleba, tama nas nadvija, a građanska Crna Gora trpi. Jedini atributi kojima nas opisuju su „politički blokovi“. Odakle toliki intenziteti i „blokovske“ dimenzije ako smo dobro upravljali? Teorijski, to je moguće jedino ako vrijednosti koje su stvarane nijesu doživljene kao takve. Pripadnost je ono što se računa - da u našim proživljenim iskustvima doživimo vrijednosti. Da se naša integracija, uključenost, glasovi, potrebe, brige i sve drugo čuju.
Koncept upravljanja u najkraćem predstavlja proces donošenja odluka i proces u kojem se odluke sprovode (ili ne sprovode). U dobrom upravljanju odluke se donose i sprovode na način da se prate pravila i propisi. Informacije su dostupne, razumljive i javne. To se zove transparentnost. Od institucija se zahtijeva da služe svim zainteresovanim stranama u razumnom vremenskom roku. To će odrediti responzivnost. Dobrobit društva zavisi od pravičnosti i inkluzivnosti, da svi osjećaju da sudjeluju, da nijesu isključeni iz glavnih društvenih tokova, da ostvaruju razvojne prilike i da pripadaju društvu. Posredovanje različitih interesa i deliberacija zahtijevaju široki konsenzus o tome šta je u najboljem interesu zajednice i kako se to može postići. Tako se uspostavlja dugoročna perspektiva održivog razvoja. Važno je razumjeti i istorijski, kulturni i društveni kontekst. Efektivnost i efikasnost odrediće uspjeh. Rezultati treba da zadovolje upotrebu resursa i potrebe društva, ali i održivo korišćenje resursa i zaštitu životne sredine. U svemu tome, ključni zahtjev je odgovornost. Međutim, bez transparentnosti i vladavine prava nema odgovornosti. Nema ni nepristrasne primjene zakonskih normi, ali ni poštovanja ljudskih i manjinskih prava. Za sve je potrebno nezavisno, nepristrasno i nepotkupljivo sudstvo.
Zdravstvena pravičnost ključna je u planiranju zdravstvene politike. Podrazumijeva mogućnost za svakog pojedinca da na bazi pravičnosti, kao vrijednosnog načela raspodjele, bude što zdraviji. Zato je neophodno prepoznati i ukloniti razlike u zdravstvenom statusu ili distribuciji resursa između različitih društvenih grupa i raditi na uklanjanju povezanih prepreka (diskriminacija, siromaštvo, kvalitetno obrazovanje i stanovanje, nivo prihoda, sigurno okruženje, i drugih uslova u kojima se ljudi rađaju, odrastaju, žive i rade i na koje ne mogu uticati). Nepriznavanje takvih razlika vodi stvaranju sistemskih razlika. Nijesmo ih priznali i postigli smo razlike. I to sistemske. Tako smo za komparatore dobili dva suprotstavljena pojma „jedno u drugom“ - neodgovornost i vrijednosti. Institucije i država su se razvijale, a odnos povodom vrijednosti mijenjao. Smatralo se da se vrijednosti mogu opravdati i ako nijesu doživljene kao što su napisane. Međutim, to pravdanje je mač sa dvije oštrice. Dobili smo „blokove“, da se vrijednosti tumače po „njihovoj“ pripadnosti, a stvari izmiču kontroli. Kao što primjećuje Ekonomist alternative mogu biti još gore. Upravo u tome, u nedostatku stvarnih vrijednosti (i funkcionalnih politika), stvorio se prostor za sukobe između i povodom „vrijednosti“. Dobili smo modifikovanu istinu: da smo vrijednosti od juče zamijenili mislima o autorizovanom tumaču. A bili smo „najbolji“. Gotovo je nemoguće povući paralelu između nužnog i izvjesnog u svemu tome. Ako autorizovani tumač podrazumijeva moral i vrijednosti, a politika je imala direktni zadatak da stvara vrijednosti, onda je nemoguće voditi politiku bez istinskog sadržaja o tome.
U novim istraživanjima o korupciji u Uzbekistanu, švedski teoretičari Adams, Svenson i Urinbojev ukazuju da se sistem upravljanja oslanja i na neformalna pravila i mreže, i tamo gdje država ne uspijeva formalno da odgovori na potrebe građana, ona ih uključuje u neformalne prakse i pomaže im da nađu rješenja (Upravljanje svakodnevnim životom u postsovjetskom Uzbekistanu, 2018, str. 481). Po njima, i kod formalnog i kod neformalnog upravljanja, stabilnost i predvidljivost su bitne komponente. Profesor Džefri Svenson, koji predaje na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka, u svom radu o pravnom pluralizmu naglašava da je, u konfliktnim i postkonfliktnim društvima zbog tendencije slabljenja državnih institucija, naročito važna uloga pravnog pluralizma. Odabir odgovarajuće politike i izgradnja efikasnog pravosudnog sistema od suštinskog su značaja za postizanje pozitivnih rezultata.
„U državama sa nižim nivoima kapaciteta, legitimiteta ili oboje, traženje podrške od nedržavnih aktera može poslužiti kao taktika za izbjegavanje sukoba ili čak šira strategija upravljanja koja pokušava da obezbijedi otkup od moćnih grupa koje mogu biti skeptične prema državi (…) Nedržavni pravni poredak često odražava kulturne ili vjerske norme koje se ne tiču osnovnih ljudskih prava. Žene i druge ranjive grupe su posebno izložene riziku kada nedržavni pravni sistemi prihvate otvoreno patrijarhalne ideale. Ovi sistemi takođe mogu odražavati značajnu pristrasnost prema moćnim pojedincima i porodicama, a pravni procesi često nemaju suštinsku zaštitu, kao što su proceduralne i suštinske norme postupka. (...) Nadmoć državnog sistema sama po sebi ne garantuje pravedan ishod na sistemskom nivou, jer bi mogla biti sredstvo za uspješan despotizam (...) Ipak, efikasan pravosudni sistem kojim upravlja država funkcionalni je preduslov za državu koja je sposobna da ispuni zahtjeve vladavine prava da bude perspektivna, generalizovana, jasna, fiksna i podjednako primijenjena (...)”. (Swenson G., Pravni pluralizam u teoriji i praksi, 2018, str. 439).
Odakle onda sukobi ako smo odgovorno upravljali? Za američkog teoretičara Edvarda Bernaisa, propaganda je izvršna ruka nevidljivog upravljanja. Svjesna i inteligentna manipulacija našim navikama, integracijama, glasovima, potrebama i mišljenjima sastavni su element upravljanja. Po njemu, od naših lidera i medija koje koriste da dopru do javnosti usvajamo dokaze i društvene kodekse ponašanja. Ipak, kaže Bernais, da li je, „u bilo kom slučaju, propaganda dobra ili loša zavisi od vrijednosti zadatog cilja i tačnosti objavljenih informacija” (Propaganda, 1928, str. 20). A da li su naše vrijednosti povodom dobrog zdravlja zaista zasnovane na standardima Svjetske zdravstvene organizacije? Da li smo po tome „najbolji“? Ili naše interpretirane definicije nijesu tačne, a „tačnost“ objavljenih informacija nijesu prepoznale stvarne društvene i političke slabosti, niti su uključile socijalne, demografske, epidemiološke i finansijske izazove i strateške pristupe? Ne, sve to što je vrijednosno dobro nije bio slučaj. Dakle, imali smo „lošu“ propagandu. Nijesmo doživjeli vrijednosti kao takve i to je stvorilo sve razlike. Ali i jačalo težnje i tenzije povodom „blokovske“ podijeljenosti.
U doktrinarnim razmatranjima koje vodim, izučavajući fenomene o neusklađenosti zdravstvene politike, i razmatrajući političke i sociološke teorije, pronalazim da političko djelovanje, sukobi i podijeljeno društvo više upućuju na zaključak o sukobima povodom ličnih i partijskih interesa i razuma, negoli povodom sukoba o stvarnim vrijednostima. Politika je postala aktivnost koja omogućava ostvarivanje različitih privilegija, bez odgovornosti. Zadatak političara, u praktičnom smislu ne podrazumijeva odgovornost za stvaranje uslova za dobro zdravlje nacije. Da je drugačije, danas, šesnaest godina od nezavisnosti, bilo je i više nego dovoljno vremena da zasnujemo jasnu viziju o dobrom zdravlju nacije. Političko djelovanje u izvjesnoj mjeri je svakako zavisno od političkih interesa. Međutim, ono bi ujedno moralo predstavljati najuzvišeniji korak u pravcu nacionalnih interesa. Kako atributi nijesu međusobno kompatibilni, a dobro zdravlje nacije jeste najuzvišeniji nacionalni interes, onda je ispravno zaključiti da u djelovanju političara i politika postoje sukobi između njihovih ličnih i partijskih interesa i razuma, a ne povodom nacionalnog dobra.
Tako smo dobili vrijednosti „prije iskustva“ jer postoje nezavisno od nas, kao mrtva slova na papiru. Drugim riječima, vrijednosti ne postoje ako ih iskustveno ne doživimo kao takve. To je učinilo da je i metodologija povodom pregovaranja za članstvo u EU promijenjena. Umjesto vrijednosti prije iskustva, dobili smo klastere koji od nas zahtijevaju vrijednosti „u iskustvu“ i vrijednosti „poslije iskustva“. Jednako smo dobili i predrasude o vrijednostima, koje se ogledaju u apstrakcijama i zabludama - kada političari pogrešno interpretiraju definicije, i bez odgovarajućih analiza i ispitivanja učitavaju sopstvene želje i predstavljaju ih kao stvarnost. Zablude su utemeljene u ličnim sujetama, temperamentu, obrazovanju i „blokovskom“ porijeklu. To dodatno vodi pogrešnom razumijevanju i upravljanju. Ali i produbljuje sukobe. U svemu tome rađa se populizam. Stoga svi naši problemi nastaju zbog nominalizacije vrijednosti. Suštinsko značenje vrijednosti pretvoreno je u imenice, to jest, u mrtva slova na papiru. Umjesto inkluzije i dobrog upravljanja pripadnost se mjeri partijskim, ličnim interesima i „blokovskim“ narativima.
Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika
Bonus video:
