DRUGI PLAN

Buđenje radnog naroda

Ako imamo digitalni kapitalizam, valjda se može nazreti i digitalni socijalizam. Slijedi povezivanje pameti onih koji neće da su roblje

30711 pregleda 28 reakcija 19 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Nedavno sam pisao o proleterima, pa mi je neki mudrac spočitao da proletera više nema i kako treba govoriti o prekarijatu i radnicima nesnađenim u vremenu novih tehnologija.

Bez želje da dumam nad izvorom riječi prekarno i prekarijat, široj publici mogu reći da to znači kad si na ledini, bez stalnog posla, bez mogućnosti da ostvariš svoja prava, jer te poslodavac drži za jaja. A najgore u svemu što te ne drži ni poslodavac nego njegov robot, prosta aplikacija zadužena da ti dostavi otkaz u inbox.

Moj drug Vukan iz LA-ja promijenio je mnoge slične poslove, poveo me jednom da vidim kako rade pakeri i raznosači hrane za Amazon. Obišao sam par skladišta đe roblje čokoladne i tamnije puti dirinči pod ruku sa balkanskim društvenim specimenom.

Niko tu nije naivan, pa je Vukan kao raznosač nabavio kripto aplikaciju da preko nje zakuči najbolje dostave. Sistem se, eto, može i hakovati, ali mu se ne može promijeniti suština, odnosno pravilo da ti ne smije promaći isporuka. Ako se ne pojaviš na vrijeme imaš fore da promašiš još jednom, a treći put dobijaš automatizovani otkaz, bez šanse da se opet zaposliš.

Vukan je dva jutra propustio zbog bolesti i trećeg jutra mu je Amazon priredio treće jutro porukom da više neće raznositi bakaluk po Santa Monici. Vidio sam taj otkaz, sa ciničnim potpisom Džefa Bezosa koji se ucrtao na displeju, ni da je od sveruskog vladike.

Kažem lijepo, zamjerali su mi što trubim o proleterima, o radničkoj klasi, o staromodnom klasnom jedinstvu. Kao da je nova radna snaga zbog svoje tehnološke uslovljenosti nedostojna čak i da se imenuje svojom funkcijom, pa je nećemo zvati radničkom nego prekarnom, pa joj nećemo dati snagu političkog, nego ćemo je definisati kroz nemoć da se udruži, dakle kroz hendikep koji joj je nametnut odozgo.

Možda je tako bilo nekad, dok se radništvo kletih Amazonovih skladišta nije udružilo i podiglo srednji prst u pravcu gazde. Više skladišta nedavno je izabralo sindikalna rukovodstva, a njihov primjer je nadahnuo drugove iz Starbaksa i Epla.

Nije laka tema, ne znam koliko je pokret jak, posebno kad čujem kako Amazon nudi 3.000 dolara bonusa da privuče novih 125.000 robova i tako uništi radničko jedinstvo. Ne znam koliko su sve to puste želje, ali nešto se pokrenulo i mediji prate svaki novi korak kao istorijski. Pa još u Americi, mečki pred pećinu, tamo gdje su sindikati razoreni prije sto godina mafijaškim pokoljima, zatim dokrajčeni osamdesetih u sadejstvu berze i desnice.

Vrli novi digitalni kapitalizam, kako ga mladi zovu, obećavao je na početku demokratiju i ravnopravnost, a zapravo je stvorio bogataše kakvih nikad u istoriji nije bilo. Trećina svjetske populacije zarađuje jedva koliko je profit vodećih kompanija. Potresi su neminovni, haos i nevolja dolaze sa nepravdom koja se taloži u stvarnom životu, a ne na hard-disku.

Na stranu što Amazon izbjegava čak i porez, pa otvara šemu preko Luksemburga gdje mu je međunarodni štab, zatim budži minuse po ispostavama divljeg istoka i tako ubira bonuse u Americi; na stranu što najviša pravna pamet radi za monopoliste i tehnokratsku sektu; na stranu prvomajski štimung - činjenica je da se glas sindikata opet čuje. Neko se buni i podriva simulakrum stvoren devedesetih kad je svijet pomislio da je istoriji kraj i da će kapital voziti mirnu rutu do sudnjega dana.

Ratovi, erupcije političke nestabilnosti i ekološke prijetnje, latice su jednog cvijeta. Po Marksovom predviđanju, ako sam dobro shvatio, proizvodne snage (čitaj: softver) odrediće nove proizvodne odnose, stvoriti nove veze i na kraju donijeti pošteniji raspored dobara. Liči na utopijski determinizam, možda će se desiti sasvim oprečno, kroz podle sisteme tehno manipulacije. Ipak, ako imamo digitalni kapitalizam, valjda se može nazreti i digitalni socijalizam. Slijedi povezivanje pameti onih koji dolaze i koji neće da su roblje.

Kad se Vukanu jedne večeri desila zabuna u narudžbi, pogrešna adresa, šta li, kući smo došli punih kesa, sa kilom tuđe mocarele i pršutom crnog papka. Zalili smo ukrv skupim japanskim pivom, preturali dalje po kesama i mislili - ko su ljudi što se ovako mezete, ko smo mi koji dostavljamo hranu za sitniš, pod kapom sistema u kome se čeljade svelo na broj.

Mi smo klasna svijest, odgovaram, koja je krenula, od vrata do vrata.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")