Kažu da Aleksa Bečić prošle sedmice oka nije sklopio. Smješkali su mu se brci od same pomisli da bi mogao zapjevati sevdalinku među našim iseljenicima u Turskoj, pošteno lupati čekićem na zatvaranju njujorške berze, prošvercovati poglavara CPC Mihaila u Vili Gorica, već sljedećeg septembra nakon Generalne skupštine UN fotografisati se sa Melanijom i Trampom...
Valjalo bi negdje na marginama nekog samita, ili još bolje na fudbalskom ili terenu za hokej, napraviti selfi sa Putinom. Čisto zbog većine svojih birača, iako bi ostavio sankcije Rusiji.
Sve to zbog istraživanja agencije Defacto prema kojem bi mladog lidera Demokrata zaokružilo oko 4 odsto birača više nego starog lidera DPS- a, ako bi se njih dvojica našli na glasačakom listiću.
Većinu ostalih političkih aktera više je interesovala podrška koju uživaju partije nego predsjednički izbori. Rafeta Husovića i Ivana Brajovića ni za to nije bilo briga. Od toga što BS i SD nemaju cenzus, više muka im je zadavala računica kako da nađu više birača nego funkcionerskih mjesta.
Vladimir Joković, onaj što je postao novi predsjednik SNP-a bez prethodno i jedne političke izjave, i Snežana Jonica toliko ozbiljno su shvatili da im partija ima 4,1 odsto podrške da su iste sedmice predano latili zadatka da je obale ispod cenzusa.
Lekić je prvo zapazio da je anketiranje na terenu trajalo neobično dugo - 20 dana. Izračunao je i da bi DPS sa satelitima opet mogao osvojiti vlast u slučaju da podrška Demokratama padne, a dvije od četiri opozicione stranke koje su nešto iznad praga prolaznosti, uđu u zonu greške od minus 3,1. Sve zbog one pogani od D'onta. I onda je otišao da igra tenis.
URA-ši su nakon početnog šoka otkrili da naručilac istraživanja nije DPS nego njihovi „prijatelji“ iz Demokrata. I onda su na sva zvona preko društvenih mreža danima polemisali sa istraživanjem. Umjesto da prećute rezultat. Ko će se sjećati sporne im ankete do cetinjskih ili mojkovaćkih izbora?
Ranko je o podršci od 3,4 odsto obavijestio svog evroatlantskog prijatelja, lidera njemačkih socijaldemokarta, Martina Šulca. U srdačnom telefonskom razgovoru tješio ga je nakon bolnog poraza na izborima u Njemačkoj, objašnjavao mu da je dobro što je otišao u opoziciju. Optimistično mu je prognozirao da će, kao što je Merkelova ubila svoj političkog oca Helmuta Kola, tako neko iz CDU-a ubiti i nju.
Isto će, kazao je Ranko tom prilikom, biti i u Crnoj Gori. Duško če krenuti na Mila. A onda mi stupamo na scenu, reče Ranko.
Mandić, Knežević i Medojević su za pad podrške na 12,2 okrivili Katnića. I saopštili da Bečića neće podržati na predsjedničkim izborima.
U pomenutom istraživanju, onom javno publikovanom, nedostajao je jedan podatak - koliko građana podržava bojkot parlamenta.
Tu je opozicija iznenadila i samu sebe. Ovo će biti najduži bojkot parlamenta u istoriji višestranačja u Crnoj Gori.
Bruka da nije bilo šefa Delegacije EU u Crnoj Gori, Aiva Orava.
Brisel je morao i ranije da Crnoj Gori ponudi dobre usluge. Ne zbog Crne Gore, nego zbog sebe. Prosto, nedopustivo je da država “lider evropskih integracija na Balkanu” godinu dana nema opoziciju u parlamentu, dok podrška EU opada.
Druga mogućnost je bila da sačeka da neki kauboj u odlijelu zavrne ruke u Crnoj Gori, kao bivšoj vlasti u Makedoniji ili aktuelnoj opoziciji u Albaniji, i još jednom pokaže svu spoljnopolitičku impotentnost EU. Orav je gađao tačno gdje treba - u preporuke OEBS-a.
Ako se DPS već poziva na nalaz OEBS-a da su izbori 16. oktobra prošle godine bili slobodni, onda se moraju ispuniti i preporuke OEBS-a za predsjedničke izbore da oni ne bi bili neslobodni. A za to trebaju i glasovi opozicije u parlamentu.
Henri Kisindžer je rekao da je kompromis dogovor kojim su nezadovoljne obje strane. Opozicija bi mogla dobiti parlamentarne izbore, bez obzira da li če se zvati novi, ponovljeni ili vanredni, u zamjenu za povratak u parlament, ali ne istovremeno sa parlamentarnim i lokalnim.
Za to su potrebna dva uslova.
Prvo, Bečiću bi od zagrijavanja pored aut-linije za predsjedničke izbore bilo mudrije da za sada sačeka naredne poteze EU, SAD i OEBS-a.
Pomenuti rezultati istraživanja javnog mnjenja mogli bi zapaliti Bečića kao olimpijski plamen. Taman da se kandiduje na predsjedničkim izborima i zaboravi na onaj zahtjev opozicije za istovremenim održavanjem izbora.
Na političko zdravlje njemu, tako se i Medojević zaletio 2008. Na kraju je bio ispod Mandića i Milića, a stranku je ostavio u dugovima od kojih se nikad nije oporavila.
Bečić bi za početak morao da izračunati da li sa 38.000 sa parlamentarnih izbora može doći do glasova najmanje 170.000 birača uz ovakve odnose sa DF-om.
Drugo, važnije, pitanje je:
Zašto DF aktelizuje priču o povratku u, kako kažu, „Sinđin parlament“ u trenutku kada DPS pod spoljašnjim pritiskom pokazuje prve znakove popuštanja za razgovor o terminu izbora.
I nije bitno da li bi poslanici DF-a u Skupštini sjedjeli kao u Domu lordova ili bi napravili vašarsku atmosferu. U oba slučaja DPS bi bio na dobitku.
Nisu valjda Andrija Mandić i Milan Knežević naknadno poslušali potpredsjednika SAD Majka Pensa ili famoznu ambasadu, koju pominju u svojim sapštenjima, da je najbolje da se opozicija vrati u Skupštinu.
To što po istraživanjima javnog mnjenja, ne samo ovom posljednjem, ispada da DF i zbog bojkota parlamenta trpi štetu od Demokrata za 5,10 ili 15 odsto nije alibi za povratak u parlament.
Ti pojedinačni procenti partija ama baš ništa ne znače prosječnom opozicionom biraču.
Neka opet pogledaju pomenuto istraživanje, ako mu vjeruju.
Za svakog petog birača u Crnoj Gori najvažnija stvar na predsjedničkim izborima je smjena DPS-a. To je skoro duplo više od broja birača kojima je važnije povećanje zaposlenosti, plata ili penzija ili onih koji misle da je najvažnija stvar opstanak DPS-a na vlasti.
Bonus video:
