"Ja danas poput Dantea silazim u pakao". Ovim riječima je Milan Knežević, jedan od najpoznatijih crnogorskih pjesnika srednje generacije, započeo svoju besjedu u Višem sudu. Još jedna potvrda da su metafore čudo. Na njima može da se oklizne i jedno tako značajno književno ime. Šta bi se desilo da je sutkinja Mugoša dozvolila Specijalnom Katniću da uzvrati Kneževiću takođe besjedom?! Koju bi započeo sličnom metaforom: "Ja danas poput Dantea silazim u raj"... Jer mu državni udar ispade rajetan posao - ne mora ništa drugo da radi do penzije. S druge strane, čini se logičnim, ako se slijedi misao optuženog Milana K., da je Dante pišući "Božanstvenu komediju" proputovao i raj i pakao. I sve to preko agencije "Svetigora" i u društvu visokopreosveštenog Amfilohija. I na bazi polupansiona. Podrazumijeva se, uz garancije Mitropolije i odobrenje Višeg suda.
Svaki istinski patriota je saosjećao sa Milanom K. ali i sa Ivanom Brajovićem, šefom jednookog parlamenta, kome nije bilo ništa lakše u Beogradu nego Kneževiću u sudnici Višeg suda. Ili Danteu u paklu. Čitavu karijeru Ivan B. je izgradio na odbrani Montenegra od velikosrpske agresije i četničke ekskurzije od 16. oktobra 2016, tako da se očekivalo da će njegov susret sa bivšim radikalima, Vučićem i Gojkovićevom, proći u razmiricama i nerazumijevanju. Baš zbog narodne poslovice jednom radikal, vazda radikal. Ili - jednom Ivan, vazda Brajović. Ispalo je, na sreću, sasvim suprotno! Dante bi rekao, a Milan mi je svjedok, bila je to jedna božanstvena komedija od susreta na vrhu. Ivan B. je iskoristio susret sa Aleksandrom Velikim da zajedno iz Beograda pošalju pozdrave zajedničkom prijatelju Milu Prvom od Crne Gore i požele mu još jedne predsjedničke izbore koje će sigurno dobiti. Da parafraziram Milana K. pjesnika neobičnog dara - slušajući Ivana u Beogradu osjećao sam se kao idiot od onog Dostojevskog.
Čudo su metafore. A kako reče Murinjo, mogu biti i opasne ako im se počne vjerovati. Kao u priču o idiličnim odnosima Podgorice i Beograda. Iz saopštenja se čita da su Vučić i Brajović s dužnom pažnjom govorili o položaju Srba u Montenegru, Crnogoraca u Srbiji i Rohindža u Mjanmaru. Nema detalja, ali logično bi bilo zaključiti da je Aleksandar Veliki u okviru te tačke pitao Brajovića za odnos suda prema liderima Srba u CG. Jer ako se Milan i Andrija predstavljaju takvima, za očekivati je da ih i Vučić doživljava na isti način. A po logici stvari, sudi se ne samo pomenutim liderima već i svim Srbima u Montenegru, a lider svih Srba u zemlji Srbiji, regionu i dijaspori, prima jednog od prvaka režima koji organizuje i vodi taj proces, slaveći zajedno sa njim nikad bolje odnose dvije države. Ispada da su Knežević i Mandić veći idioti od Dostojevskog?!Ili se Vučić pravi stranac, veći od Kamija. Bravo ti ga, Aleksandre. Nije morao baš Milan u svojoj besjedi da silazi do pakla i traži Dantea. Da se držao poznatog slogana Privredne komore i Investiciono-razvojnog fonda "Kupujmo domaće", mogao je nastup započeti i Balšom - "danas se ovdje osjećam kao Brković na crnom igralištu". Što je Danteov pakao. Dok bi Milivoje K. mogao da mu uzvrati kako se danas osjeća kao Ivan Brajović u Beogradu. Što znači, kao Dante u raju.
Kada smo već iz Milanovog pakla prešli u Danteov raj, evo kako je Andrija Mandić dobio nadimak Rajo, a Ivan Brajović Ramada. Milanu pripada autorstvo, opet zahvaljujući njegovoj sklonosti ka metaforama i Danteu. Naime, negdje davno, početkom devedesetih, dok su Brajović i Mandić sa sunarodnicima izbacivali slovenačke veš-mašine i hrvatske Kraš bombonjere iz svojih stanova, Milan im je rekao: "Batina je iz raja izašla, a SD iz Ramade". Tako je Andrija dobio nadimak Rajo, po Danteu, a Ivan Ramada, po Patriciji Pobrić. Na sreću, Dante se spasio pakla, zahvaljujući aboliciji predsjednika Vujanovića, da bi na osnovu tog iskustva nastala “Božanstvena komedija” kao remek djelo svjetske literature. Dakle, nije Filip samo zaslužan za imenovanje Gvozdenovića za ambasadora obale, nego i za Danteov izlazak iz pakla i ulazak u kniževne anale. Uz rame Miloradu Popoviću, koji je nakon Trinaestojulske, Ratkovićeve, Mešine, možda i Nobelove (mada nije važno, ako još nije dobiće i nju), dakle nakon svih tih zasluženih nagrada dobio i onu najveću - Njegoševu. I dok se vladika Rade prevrće u grobu i osjeća gore nego Dante u paklu, Mijo boxer priprema besjedu za koju sam siguran da će nadmašiti ovu Milana Kneževića iz Višeg suda.
Čudo su metafore. U pravu je Katnić. Ispade bolji književnik nego isljednik. Kao što je Milorad P. bolji isljednik nego pisac. Zato je dobio Njegoša. I zato ga Katnić nikad neće dobiti. Ali nisu ni Andrić, ni Crnjanski ni Tišma. Ni Nikolaidis. Ali možda Mijo i njima to završi. Ne Andriću, Crnjanskom, Tišmi, jer su bili jebeni Srbi, već Specijalnom i Nemanji od Ulcinja. Oni su naši. I kao Ivan ubijeđeni da je gospodar Milo najbolji kandidat i da sigurno pobjeđuje ako izađe na izbore.
Iako Krivokapić tvrdi suprotno - da Šef može pobijediti samo ako se mane bilo kakvih izbora.
Milan K. bi rekao - Milu je teže nego Šekspiru kada se pred kraj života našao pred dilemom "biti ili ne biti"?!
Ipak je Ranko u pravu. Već 27 godina. Na pravoj strani istorije. Zato bi Milu bilo pametnije da se spusti do mora i kao Hemingvej zabaci mamac na neku veliku ribu. Kako divna slika - starac i more. Jer, kako bi mu Milan K., koji bi ga prije gađao savjetom nego puškom, rekao: "Zato, Milo, nikad ne pitaj za kim zvona zvone - ona zvone za tobom!”
Čudo su metafore. Bravo ti ga, Milane.
Bonus video:
