Zakon bi kod određivanja visine kazni za pijane vozače morao uzimati u obzir osobitosti tla u kojemu su oni zatečeni u prekršaju, da policajci i suci budu blaži ako tkogod u nas u Dalmaciji nalije čuturu i odleti autom u grabu, nego kad se lola u Srijemu nakiti graševine, sjedne u auto i sto metara dalje skrene domaćinu u dvorište, razbije mu zid štale i na mjestu ubije kravu s teletom.
Jer, znate, kakav je reljef u Dalmaciji, na cestama što vijugaju gore i dolje između brda, slupao bi se i onaj koji nije nego liznuo čašu, dok se srijemskim šorovima što u beskraj pravocrtno piče između gazdinstava lijepo može voziti i nakon akutnog trovanja alkoholom.
Bila je tako prije desetak dana jedna nesreća u Cerni, između Vinkovaca i Županje. Službenom se Škodom vukovarsko-srijemski župan Damir Dekanić zabio u zid jednog dvorišta, a kad vidite na kakvom se pravcu to dogodilo, morate se upitati koliko je taj popio. Cesta kao da je ravnalom povučena, auti gotovo pa sami njome idu. Ako su kotači balansirani, ne treba ni dirati volan. Kad su se u gostionici zaredale runde, župan se očito nije ispričavao da ne smije, a nije, čini se, mnogo ni mezio da umanji učinak pića. Državni se dužnosnik baš, što bi se reklo, betonirao.
Policija, doduše, kaže da nije on vozio, već jedan njegov rođak, no dan za danom javljaju se novi svjedoci koji tvrde da je u Škodi bio samo župan. Bubnuo je, srećom u gluhu noćnu uru, svom snagom u zid od cigle i dijelom ga srušio, a zatim s mukom otvorio vozačka vrata i iskobeljao se iz zračnog jastuka. Izašao je i pao po travi kao krmak omamljen strujom, nesuvislo preklinjući seljake, koji su se u pidžamama brzo okupili na mjestu nesreće, da ne zovu policiju, da će on svu štetu pošteno nadoknaditi. Sve su priče svjedoka identične, do zadnjeg detalja se poklapaju. Nema šanse da je čitav slučaj netko izmislio samo da napakosti Dekaniću.
Naprotiv, svi se toga Dekanića boje. Kad je televizijska novinarka došla u Cernu, dočekao ju je pust šor. Seljaci su bježali od nje i virili između zavjesa, a jedino troje koji su se odvažili u kameru ispričati što se dogodilo, napravili su to kao da svjedoče protiv meksičkog narkobosa poznatog po okrutnosti: pod oskudnim svjetlom, okrenuti leđima, a glas im je bio promijenjen do neprepoznatljivosti.
I to je u ovome, ako mene pitate, strašnije od ičega. Strašnije od štete na službenoj Škodi, uništenog dvorišnog zida i natečenih županovih jetara, strašnije, napokon, i od policijskog zataškavanja, to kako se ljudi plaše zamjeriti jednom objektivno bezveznom, drugorazrednom, lokalnom hadezeovcu.
Pretjeruju li svjedoci s oprezom? Ima li župan zaista moć da im se osveti, upitao bi sada tkogod, ali to je zapravo nevažno. Zabrinjavajuće je da ovaj strah, bio on racionalan ili iracionalan, uopće postoji. Da je u slavonskoj provinciji takva građanska i politička zapuštenost da nijedan nema hrabrosti javno, imenom i prezimenom, ustati protiv nereda i bezakonja.
Njih troje u mraku, okrenuti leđima, glasova moduliranih do basa, nesumnjiv su dokaz da živimo u diktaturi. Ili sasvim blizu diktature. Demokratski poredak, ljudska prava, sloboda mišljenja i izražavanja, sve su ove vrijednosti temeljito uzdrmane. I bit će još i uzdrmanije, jer znate i sami kako to ide, što je narod uplašeniji, vlast će biti sve bezobzirnija, njezin teror sve užasniji.
A najstrašnije je možda ipak da se ovo sve dogodilo nadomak Vukovara, grada-heroja, gdje naši najbolji sinovi i kćeri jednom davno, prije trideset godina, nisu žalili poginuti u borbi protiv nasilnika. Sjetite se ove zgode iz Cerne kad vukovarskim ulicama u studenome krene mimohod sa svijećama i zastavama, u spomen na slavnu bitku za našu slobodu i dostojanstvo, pa se upitajte šta nam je od slobode i dostojanstva ostalo kad se već i pijanaca danas plašimo.
Bonus video:
