Vozač kombija je politički britak na jeziku i umjeren u vožnji, tako da pokraj nas neprimjetno klizi vojvođanska ravnica, a sa njom i vrijeme koje smo predvidjeli - pet sati do Budima, ili Bude, kako je tamo zovu. Posle zastajanja na benzinskoj pumpi konstatujemo da je vrijeme za kraj aprila solidno, samo da ne pada. Ima nas šestoro, jedan par iz Beograda, nas dvoje, djevojka koja ne progovara i čovjek koji je ušao na auto-putu kod Novog Sada.
Svi znaju najbolje prilike za šoping u mađarskoj prestonici, najbolja mjesta za gulaš i svirku, najbolje poslastičarnice. To ne treba da čudi - Budimpešta je Srbiji najbliži grad sa svjetskim šmekom i dobrim metroom, pa je i jedna od omiljenih destinacija.
Ulazak s brdovite strane
Na vozačevoj aplikaciji u mobilnom Kelebija i Horgoš počeli su da se boje u crveno još od devet - na izlazu iz Beograda na njima je preovladvala umirujuća zelena boja. Veliki je petak, uskršnji praznici, ljudi koji se naspavaju, a naumili su da putuju prema Mađarskoj sada stižu na granicu.
Vozač je predložio, a mi jednodušno usvojili, da skrenemo prema graničnom prelazu Bački Breg, a da se onda u Mađarskoj dokopamo auto-puta koji iz Osijeka vodi ka Budimpešti. Rečeno - učinjeno.
Na graničnom prelazu mađarski carinici govore srpski, nema gužve, i čini mi se da nema uobičajene nabusitosti. Potom već jurimo mađarskom ravnicom. Vozač mi kaže da ćemo u grad ući sa budimske strane, a to je dobro za nas dvoje, jer je naš apartman usred Budima.
Što se više približavamo našem cilju, to je ravnica talasastija. Na prilazu Budimu vidimo mađarski glavni grad onako kako ga nikada nismo vidjeli - ogromna naseobina na brdovitoj obali.
I već smo u budimskoj mirnoj ulici gdje nas kombi ostavlja pred apartmanom. Iznajmili smo ga za nekoliko dana na jednoj mađarskoj stranici, ispalo je bolje i jeftinije nego na čuvenim svjetskim platformama. Gazdarica, sjedokosa dobroćudna Mađarica, ne govori ni engleski ni njemački, ali je tehnologija od pomoći - ona u svoj pametni telefon kaže rečenicu na mađarskom, a on je ponovi na engleskom. Potom pozdrav i - sami smo i spremni da uronimo u budimski dan.
Budimske legende
Kao svaki savjesni turista pročitao sam ponešto o istoriji mjesta. Budim je, kaže legenda, nastao kada su starorimske legije došle do ovih predjela i na budimskom brdu pronašle ćilibar. U priču stiže i čuvena egipatska vladarka Kleopatra, koja muškarce, uglavnom imperatore, navodno nije zavodila ljepotom već ćilibarskim nakitom. A taj nakit je u ovoj priči - budimski. Mnogo kasnije je i za turske osvajače Budim bio „ćilibarska jabuka“, pa se iza legende, kroz istoriju, kao trag fosilne smole, razvlači stvarna jantarska radinost.
Inače, Budim je za sve osvajače - od Rimljana koji su na brdu podigli utvrđeni garnizon Akvinkum, preko Turaka do Austrijanaca - bio vojno-politička centrala i strateška tačka koju valja braniti. Dok je Pešta prekoputa, mada danas veća i moćnija, bila sekundarna naseobina.
Što se tiče imena - Budim je najbliži turskom izgovoru Budin, ali mađarske srednjovjekovne hronike ime dovode u vezu sa hunskim kraljem koji se zvao Bleda, a Mađari ga nazivaju Buda. On je bio brat Atile, Biča Božijeg, neki smatraju da je Atilin uspon prije 1500 godina počeo bratoubistvom i da je Buda njegova žrtva. Slovenski narodi bi ipak da u imenu Budim prepoznaju svoje gore list - nekog Budimira.
Kako god, ovaj grad, koji zauzima brdoviti dio današnje Budimpešte, nastao je nešto južnije od Obudima, još starijeg naselja sa sličnim imenom. I mi se sada spremamo da ga osvojimo.
Tursko-ukrajinski tragovi
Već na izlazu iz naše ulice, nadomak dunavske obale, nailazimo na neočekivanu građevinu. Turci su Peštu zauzeli 1526, a Budim je pao 15 godina kasnije. U Budimsku tvrđavu koju su mađarski kraljevi utvrđivali od početka 13. vijeka, uselio se novi gospodar - budimski paša. I ta vlast je trajala 150 godina. Zabilježeno je i ime Arslan pašino - on je 1566. počeo izgradnju kupatila koje je četiri godine kasnije dovršio nasljednik na mjestu budimskog gospodara Mustafa paša Sokolović. Moje oči su svikle na ovakve građevine - od sarajevskog Hamama preko onog u Sokobanji, Skoplju ili sijaset njih u Istanbulu. Ali ljepota ovog mjesta dijelom je pojačana neočekivanošću - usred srednjoevropskog baroka i secesije iskrsne orijentalni artefakt poput ukletog broda koji je zaboravio da potone u istorijske virove.
Kraljevo kupatilo u Ulici Fe (nisu ga gradili kraljevi, već ga je posle dolaska Austrijanaca preuzela porodica koja je imala njemačko prezime Kralj) sigurno je jedna od najživopisnijih građevina Budima.
A odmah preko puta nalazi se i grko-katolička ukrajinska Crkva Svetog Florijana. Ona se po malo čemu razlikuje od vojvođanskih pravoslavnih crkava. Ispred nje je spomenik Tarasu Ševčenku, piscu i slikaru iz 19. vijeka koji je Ukrajincima to što je Srbima i Crnogorcima Njegoš. Njegova pjesma „Zavjet“ ovih dana se sigurno čita više nego inače: „Učinite, pa skinite/ Okove svom rodu./ I dušmanskom kletom krvlju/ Zalijte slobodu“. Upravo za pravoslavne uskršnje praznike ovaj spomenik me podsjeća na tragediju koja se odvija tek nekoliko stotina kilometara od Ševčenkove zamišljene figure u Budimu.
Iznad mosta pod skelama
Odavde Ulicom Fo polazimo ka Trgu Batjanji. Budim je lijepo mjesto za život, niz uličica koje se gube na uzbrdici, lijepe fasade istorijskih kuća, restorančići i kafei bez velegradske nervoze. A na samom trgu, gdje je i stanica metroa dočekuje nas Katedrala Svete Ane, barokna ljepotica koja blista između Dunava i zgrade tržnice.
Antal Serb, jedan od najvećih mađarskih pisaca prošlog vijeka, kojeg su 1945. ubili mađarski fašisti zbog njegovog jevrejskog porekla - iako je bio hrišćanin i izjašnjavao se kao Mađar - ostavio je zapis o ovoj crkvi koji me, kada sam ga našao na njemačkom, obradovao: „Trg Batjanji, Crkva Svete Ane. Slatka radost izabranih. Prolazimo pored nje i smiješimo se jedno drugom zavjerenički: znamo da je to najlepša građevina ovog grada… Za nekoliko godina svi će znati tu veliku tajnu…“.
Naš cilj je Vodena varoš - podnožje Budimske tvrđave.
Uzimamo tramvaj koji nas obalom Dunava za tili čas preveze do Trga Adama Klarka, nazvanog po arhitekti najčuvenijeg budimpeštanskog mosta - Lančanog mosta. Doduše, most je obavijen skelama jer se trenutno renovira. Ono što nismo znali - renovira se i žičara kojom se stiže na tvrđavu. Ko ima vremena može da pješači. Mi smo kupili karte za turistički vozić i posle desetominutnog uspona izašli smo kod Ribarskog bastiona.
To je mjesto gdje se roje turisti. Pogled na Peštu jeste lijep. Ovaj vidikovac sa sedam kula, koje simbolišu sedam plemena koja su pod Arpadom naselila Panoniju, a posvećen je i dunavskim ribarima koji su u ratu branili tvrđavu, nudi motive za fotke i selfije. Ali fascinantni su spomenik Svetom Stefanu, mađarskom kralju koji je svoj narod poveo u hrišćansku eru, i bogomolja koja je u narodu poznata kao Matijina crkva po kralju Matiji Korvinu. To je gotska katedrala posvećena Bogorodici. Kada su Turci zauzeli grad pretvorili su je u džamiju i vrijedne ukrase i lustere odnijeli u drugu crkvu koju su skoro vijek prije toga pretvorili u džamiju - u carigradsku Aja Sofiju. Prilikom zauzimanja Budima i protjerivanja Turaka, austrijska artiljerija je oštetila građevinu. Ona je u starom sjaju obnovljena krajem 19. vijeka.
Despotova kuća
Ulicom Orsahaz otpočinjemo šetnju kroz kraljevsku varoš. Kuća broj 9 je bila poklon mađarskog kralja Žigmunda despotu Stefanu Lazareviću. I ova građevina je pod skelama. Ipak, ušunjam se u dvorište prolazom u kojem su vidni slojevi despotovog vremena. A lijevo od ulaza, na zidu, bronzano je despotovo lice, rad vajara Nebojše Mitrića. Šetamo sve do Bečke kapije, vraćamo se Ulicom Mihajla Tančića, mađarskog pisca i revolucionara iz 19. vijeka, čiji su roditelji bili mađarizovani Hrvat i Slovakinja.
Prije nego što pokraj Spomenika Svetog trojstva iz prve polovine 18. vijeka - podignut je pošto su se nebesa umilostivila i odagnala kugu - krenemo ka južnom dijelu kompleksa, sješćemo na piće u neku od baštica. Našli smo slobodno mjesto u bašti restorana Džejmi Oliver, pokazalo se da je loš predosjećaj u pogledu cijene bio opravdan. Međutim, docnije će se pokazati da uživanje u mađarskoj kajsijevači i kafi ima svoju cijenu i na drugim mjestima u gradu.
Za trenutak zastaneš, slušaš žagor desetak jezika, gledaš kraljevu crkvu, proljeće je, a na nepcu ti čisto alkoholno voće, miriše kafa. Nek ide život.
Posle još obiđemo obnovljeni dvorski kompleks - jedan njegov dio je zatvoren zbog renoviranja. Mađarska nacionalna galerija i plato ispred nje nude panoramsku sliku Pešte. Dvorac, Kripta mađarskog ogranka Habsburga, Državna biblioteka, Šandorova palata - sve za čim žudi prosvećeno turističko srce. Od spomenika mi se najviše dopala mitološka Turul ptica, koju je usnila majka prvog mađarskog velikog kneza Almoša. Ptica je saopštila toj ženi da će iz nje poteći moćna rijeka.
U stvari, iza svakog kamena na kraljevskom brdu je po najmanje jedna priča. Tako je i Fontane kralja Matije Korvina, ispred dvorca, okamenjena priča o Ilonki ili ti Jeleni. Ona je u šumi srela nepoznatog lovca i zaljubila se u njega. Kada je saznala da je on kralj, shvatila je da je nedostižan i umrla je slomljena srca.
Budimska večera
U povratku smo svratili do Mosta slobode, na stanicu metroa Sent Galert - mađarski naziv za italijanskog biskupa koji je pokrštavao Mađare. Bio je rođen u Veneciji, a umro je u Budimu. Njemu u čast nazvana je metro stanica sa zanimljivim mozaicima, kao i brdo iznad nje. Kao zmijska krljušt hodnih metroa bliješti pod svjetlom podzemnih reflektora. I to je Budim.
Posle tramvajem idemo nazad, prema našem kraju, silazimo na Trgu Batjanji. U potrazi smo za ručkom. I to takvim koji neće koštati čitavo bogatstvo kao u nalickanim turističkim klopkama. Potraga nas odvodi do Ulice Levehaz (Lövöhaz), pješačke zone za ovaj kraj Budima. I tu u kafani Markus dobijemo to što smo tražili - solidno jelo, hladno domaće pivo Soproni (praviću se da ne znam da ga je kupio Hajneken) i ljude oko nas koji uglavnom govore mađarski. Cijena umjerena. Gazda je simpatičan i brbljiv, dobro govori engleski - sve ono što u Budimpešti nije baš čest slučaj. Svraćali smo tih dana u nekoliko restorana u Budimu. Ili ne rade od 15 do 19 sati, ili morate da rezervišete, ili vas šankerica smješta negdje u magareću klupu jer niste rezervisali. Markus je osvježavajuće normalan.
Te večeri pred san zamišljam ćilibarsku jabuku u sultanovoj, pa u carevoj ruci. Za lijepa mjesta se tuku imperije. Preslišavam se - šta još nismo obišli na budimskoj strani. Citadela sa Spomenikom slobodi je vidikovac koji svakako treba posjetiti. Prošetati do Tabana, brdske četvrti u kojoj je živjelo dosta Srba, Vlaha, Grka, Hrvata, Cincara. Tamo je i i najstarija srpska pravoslavna crkva i krst na bivšem srpskom groblju kod kojeg su se budimski Srbi okupljali početkom prošlog vijeka. Jednom obići i staru Obudu. Posjetiti turbe šejha Gul Babe, na kilometar od postelje gdje se borim sa snom kujući nove planove. Predanje veli da je ovog derviškog sveca do rake zajedno sa drugim uglednicima nosio lično Sulejman Veličanstveni. Dođe mi misao - sve ovo ću vidjeti sljedeći put, to je razlog da se opet vratim u Budim i da odsjednem baš u ovom kraju. Jer sjutradan ćemo preko Margaretinog mosta poći u gizdavu Peštu. Ali to je iz druge priče.
Bonus video:
