Apsurdu sjevernokorejske diktature lako se rugati. Kim Džong Un sa svojom frizurom u stilu 1930-ih (kažu da se namjerno tako šiša da bi ličio na svog djeda Kim Il Sunga, utemeljivača režima), sa staromodnim odijelom u Mao stilu, sa niskim, debeljuckastim tijelom, već sam po sebi izgleda kao lik iz stripova. Zvanično ga smatraju svemogućim genijem, klanjaju mu se kao bogu i stalno je prikazan okružen ljudima (uključujući i one prekrivene medaljama viših vojnih činova) koji se smiju, aplaudiraju i histerično viču.
Ali mi, naravno, znamo da život u Sjevernoj Koreji može biti svakakav samo ne smiješan. Glad neprestano kosi stanovništvo. Skoro 200.000 političkih zatvorenika nalazi se u ropskom položaju u nečovječnim uslovima radnih logora i biće srećni ako ih tamo ne budu mučili do smrti. Sloboda govora u toj zemlji ne postoji. Zabranjeno je ne jednostavno izražavati sumnju u božanski status Kima: za preživljavanje je potrebno redovno pokazivati da ga obožavate.
Nije isključeno (i čak je veoma vjerovatno) da se mnogi stanovnici Sjeverne Koreje ponašaju kao idolopoklonici jer su prinuđeni da to čine. Drugi na taj put dospijevaju jer jednostavno ne znaju ni za šta bolje ili drugačije. Kao i ljudi u drugim zemljama, oni automatski prihvataju norme svijeta koji te okružuje ne razmišljajući o njihovim vrijednostima. Uostalom, neki Sjevernokorejci - a moguće je da ih nije malo - mogu iskreno vjerovati u kult dinastije Kim, kojeg kao i sve kultove (i uopšte religioznu vjeru) čine elementi i parčići uzeti iz drugih kultura, vjerovanja i tradicija.
U nekim segmentima, Kimov kult duguje staljinizmu, pa mesijanskom hrišćanstvu, malo konfučijanskom klanjanju precima, lokalnom šamanizmu, a dijelom i klanjanju caru Japanaca koji su vladali Korejom u prvoj polovini XX vijeka. Kimov otac, Kim Džong Il, navodno se rodio na planini Baekdu, koja se smatra svetim mjestom jer se na njoj, prije više od 400 godina, rodio božanski osnivač prvog korejskog kraljevstva, čovjek-medved po imenu Dangun. Rođenje Kim Džong Ila, poznatog i kao “Voljeni vođa” (njegov otac, Kim Il Sung bio je “Veliki vođa”) izazvalo je smjenu zime i proljeća dok je sa neba sijala velika sjajna zvijezda.
Sve ovo može zvučati apsurdno, ali u bilo kojoj religiji priče o čudima neizbježno tako zvuče.
U tom smislu Sjevernokorejci se nimalo nisu čudniji od vjerujućih u bilo kojoj drugoj zemlji. Islam i hrišćanstvo pronašli su spremne preobraćenike među izgnanicima i potlačenim jer su im ponudili ravnopravnost u očima Boga. Sjevernokorejska vjera je u cjelini manje inkluzivna. U njenoj osnovi leži osjećaj etničke čistote i svetog nacionalizma koje po bilo koju cijenu treba štititi od neprijatelja. Kao i kod Poljaka, s njenim jakim hrišćanskim imidžom nacionalnog mučeništva, u istoriji Koreje dominirale su velike sile - uglavnom Kina, ali i Rusija, a najprimjetnije od svih, počev od prvog zvjerskog upada u XVI vijeku - Japan. Amerikanci su se pojavili kasnije, ali zvanična mržnja prema američkom imperijalizmu u Sjevernoj Koreji izazvana je ne samo brutalnošću Korejskog rata, već i dugim pamćenjem tuđinskog ugnjetavanja.
Dominacija drugih sila formirala je u korejskoj istoriji dva pola - kolaboracionizam i otpor. Neki predstavnici vladajućih klasa u različitim korejskim kraljevstvima sarađivali su sa stranim silama, a neki su se protiv njih borili. To je proizvelo duboku mržnju među samim Korejcima.
Kim Il Sung je svoju karijeru počeo kao kolaboracionist. Staljin ga je izabrao za komunističkog lidera-marionetu za Sjevernu Koreju. Upravo su zato tako važne postale legende o Kimovom suprotstavljanju Japancima u vrijeme II svjetskog rata, a potom i Amerikancima i njihovim južnokorejskim “kolaboracionistima”.
Sjevernokorejski nacionalizam, s svojom ideologijom oslanjanja na sopstvene snage, poznatom kao “Džuče”, onoliko je religiozan koliko i politički. Zaštita dinastije Kim, koja je pretvorena u simbol otpora Koreje prema stranim silama - sveti je zadatak. A kada sveto nadmaši politiku, kompromis postaje gotovo nemoguć. Ljudi mogu voditi pregovore, ako nema konflikta interesa, ali ne po pitanjima koja se smatraju svetim.
Donald Tramp, investitor na tržištu nekretnina, uvjeren je da se o svemu može postići dogovor. U biznisu nema ničeg svetog. Njegove predstave o zaključivanju poslova svode se na to da se druga strana što više zatrpa blefom i prijetnjama. Upravo zato i obećava da će “potpuno uništit Sjevernu Koreju” (to obećanje, uzgred, pretpostavlja ubistvo 20 miliona ljudi). Teško je zamisliti da je tim praznim prijetnjama moguće prinuditi na pregovore Kim Džong Ila, božanskog zaštitnika svog naroda.
Nije isključeno da Kim, a takođe, moguće, i neki podanici njegove despotske vlasti daju prednost varijanti uništenja u odnosu na predaju. I to ne bi bio prvi slučaj u istoriji da sličan kult postane samoubilački.
Uostalom, postoji i drugi, vjerovatniji rizik. Iza Trampovih agresivnih tvitova i njegovih hvalisavih izjava u javnosti obično slijede obazrivije izjave viših članova njegovog kabineta, pa zato Kim sve to i ne može shvatati ozbiljno. On može zaključiti da Tramp stalno blefira i da njegove prijetnje nikada neće postati stvarnost.
A to može podstaknuti Kima na nerazumne postupke (recimo da usmjeri raketu na Guam) na koje bi SAD morale da odgovore na isti način. Rezultat toga svega bila bi katastrofa, pri čemu ne samo za Korejce, koji vjeruju u Kimovu misiju, već i, prije svega, za dva mliona Korejaca koji žive na 55 kilometara od granice sa Kinom i koji u građenju Kimovog kulta uopšte nemaju udjela.
Autor je profesor demokratije i ljudskih prava i urednik “The New York Review of Books” Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
