Povjerenje u pravosudne sisteme u našem regionu danas je na najnižem nivou. Prema posljednjem istraživanju Eurobarometra, u Hrvatskoj 74 odsto ispitanika vjeruje da je pravosuđe loše ili vrlo loše. U Evropi je taj procenat 35 odsto. Ništa ne nagovještava da će stanje biti bolje.
Da se podsjetimo: danas se sudi sudijama Županijskog suda u Osijeku, predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore je u pritvoru zbog teškog krivičnog djela, protiv bivšeg glavnog tužioca Tužilaštva BiH u toku je krivični postupak, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH nedavno je razriješena dužnosti u disciplinskom postupku... Niko od dosadašnja četiri glavna tužioca Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) Milan Tegeltija je bio u centru skandala „potkivanje“ i podnio je ostavku pod žestokim pritiskom javnosti i međunarodnih institucija. U BiH se danas protiv dva tužioca vode krivični postupci. Krivični postupci su vođeni protiv desetine sudija. Danas je jedan sudija u pritvoru, a jedan u bjekstvu. Ne postoji sistem državne vlasti sa više osumnjičenih, optuženih i osuđenih!
Ovo što vidimo samo je vrh ledenog brijega. Može se samo nagađati koliko je tamna brojka pravosudnog kriminala? Jesmo li reformisali pravosudni sistem da bi smo danas imali pravosudnu mafiju?
Činjenica nas suočavaju sa ozbiljnim pitanjima. Da li je na sceni kriza pravosudnih sistema? Ako jeste, gdje su njeni uzroci? Da li je koncept pravosudne nezavisnosti doveo pravosuđe u kriminalnu sferu? I koliko će permanentna kriza udaljiti pravdu od građana i dodatno uticati na povjerenje i vladavinu prava?
Ne zaboravimo, u pravosuđe se biraju najprofesionalniji i najmoralniji ljudi, po unaprijed utvrđenim najstrožijim kriterijumima. Kandidati za pravosudne funkcije moraju biti izuzetni zbog toga što su konačni ovozemaljski djelioci pravde. Onaj koji sudi i osuđuje mora biti dostojan te funkcije i ne bi smio imati mrlju u svojoj biografiji. Ako je to tako, kako je moguće da sistem najboljih generiše toliko nečasnih i besprizornih? Kako je moguće da se u okruženju najboljih mogu događati skandali i krišenja zakona i kodeksa profesionalne etike? Zašto sistem ne reaguje na vrijeme? Zašto nezavisni regulator (VSTV) nije razmatrao uzroke te pojave i zašto nije preduzimao mjere koje će uzroke otkloniti?
U ovom kratkom osvrtu ukazujemo na genezu deontološke krize i razmatramo dva neposredna uzroka koji generišu krizu i dovode u pitanje mogućnost njenog zaustavljanja.
Geneza krize profesionalnog kredibiliteta i integriteta nosilaca pravosudnih funkcija počinje sa reformskim procesom pravosudnog sistema. Međunarodni faktor (OHR) je pokrenuo radikalnu reformu u kojoj je nametnuo zakon o nezavisnom regulatoru sa standardom gotovo apsolutne nezavisnosti. Bio je to čist poklon pravosudnoj zajednici. Zakonodavna i izvršna vlast u BiH nisu imali nikakvu ulogu u organizaciji i funkcionisanju pravosuđa. Finansiranje pravosuđa je bila jedina njihova obaveza, koju su takođe nadgledali stranci.
Sve sudije i tužioci su prošli proces reimenovanja da bi se sistem očistio od „grešnika“ i stečenih poluga političkog uticaja. Reizabrani nosioci pravosudnih funkcija nagrađeni su i stalnošću funkcije do 70 godina života. Vjerovalo se da će novoizabrane sudije i tužioci, bez uticaja izvršne i zakonodavne vlasti, sami izgraditi nezavisan sudski i tužilački sistem kroz izbor najbolji nosilaca pravosudnih funkcija.
Stvari nisu išle u očekivanom pravcu. Došlo je do neočekivanog obrta. Idealistički koncept nezavisnosti odvojio je pravosuđe od društva i ostavio ga bez bilo kakve kontrole. Sudije i tužioci nisu nezavisnost razumjeli kao interes građana i društva, nego kao vlastitu privilegiju i odsustvo svake vrste profesionalne odgovornosti. Interna korupcija, nepotizam i trgovina uticajem počeli su uništavati pravosuđe iznutra. Postupak izbora i imenovanja, u kome su glavnu ulogu imali upravo sudije i tužioci, doveo je na ključne pravosudne funkcije gomilu nekompetentnih ljudi koji su bili poluge trgovine uticajem i mehanizam političkog i interesnog uplitanja. Umjesto nezavisnog sistema, danas ponovo imamo korumpirano pravosuđe pod snažnom političkom kontrolom!
Međunarodni medijatori su pokušavali da samorazaranje pravosuđa zaustave tako što će novim projektima ojačavaju integritet sudija i tužilaca. Tako su dobre preporuke u praksi implementirali ljudi bez integriteta, oni koji su stvorili krizu. Promašena strategija dovela je do toga da su gotovo svi projekti Evropske komisije koji su trebali da zaustave propast pravosuđa, bili neuspješni.
Često se u javnosti kriza pravosuđa povezuje sa političkim uticajem i političari optužuju za stanje u pravosuđu. U tom dosadnom narativu ima istine, ali on ne ukazuje na suštinski problem. Nisu političari uzrok prvosudne krize nego je razorna kriza politike proizvela krizu društva a onda i krizu pravosudnog sistema. Naše politike su se samouništavale na sličan način kao i pravosuđe. Umjesto demokratije i političkog pluralizma, ideala na kojima se odvijala tranzicija društva, na političkoj sceni se odvijala grabež i pljačka neslućenih razmjera. Danas umjesto političkih partija društvom upravljaju interesne grupe koje više liče na mafijaške organizacije nego na političke subjekte koji građanima nude razvojne ideje i rješavaju njihove probleme. Političke partije su danas faktori društvenog rizika, a ne faktor razvoja i zajedničke perspektive.
Obesmišljene i kriminalizovane politike ne interesuje nezavisno, profesionalno i efikasno pravosuđe. Loše pravosuđe je ambijent koji savršeno odgovara kriminalizovanim strukturama. U društvu koje oblikuju kriminalizovane politike sve postaje kriminalizovano, prije ili kasnije. Dakle, stanje u pravosuđu je logična posljedica kriminalizovanih i loših politika.
Drugi uzrok sloma pravosuđa proizlazi iz krize sistema društvenih vrijednosti. Naša društva su nakon raspada bivše države u procesu tranzicije ostala bez moralne osnove. Opšta kriza vrijednosti proširila se i na pravosudni sistem po logici metastaze bolesti. Danas se pozicije u pravosuđu, tužilačke odluke i sudske presude kupuju na isti način na koji se kupuju fakultetske diplome, doktorske teze, ministarske i poslaničke pozicije, ili radna mjesta. Kriza vrijednosti se po prirodi stvari prelila u pravosuđe.
Kriza politika i kriza vrijednosti su teške bolesti društva. Takve bolesti se ne liječe intervencijama na oboljelim dijelovima organizma. Terapija mora biti sveobuhvatna i nepogrešiva. Nije moguće spašavati pravosuđe, a ne liječiti društvo. Ako se prvo ne izliječi društvo, liječenje pravosuđa ne može biti uspješno.
Istorija nas uči da su moćne civilizacije sa ovakvim boljkama nestajale. Nekada je slom zaustavljan pobunama, nasilnim ili mirnim. Ali, i pobune imaju svoje vrijeme i svoje ljude. Mi smo u interregnumu, bez nade!
Da li je moguće pomoći društvu koje se sistematski samouništava? Sudeći po rezultatima evropske podrške i pomoći, izgleda da nije! BiH se sve više udaljava od postavljenog cilja i nazaduje na svim poljima.
Vrijeme je da se ozbiljno razgovara o novim strategijama saradnje i formatima podrške.
Bonus video:
