Prema rezultatima istraživanja koje je u martu ove godine sproveo centar Pew, 61% Amerikanaca smatra da abortus treba da bude legalan u većini slučajeva. Ipak, Vrhovni sud SAD poništio je ustavno pravo na abortus utvrđeno 1973. godine odlukom tog suda u slučaju “Rou protiv Vejda”.
Žestoka reakcija ne iznenađuje. Aleksandija Okasio-Kortes, članica Kongresa iz Demokratske stranke, pozvala je na opoziv dvoje sudija Vrhovnog suda zato što su u Senatu lagali pod zakletvom tokom saslušanja povodom njihovog imenovanja. Uspaničeni komentatori su počeli da upozoravaju na kraj demokratije u SAD. Drugi za sve krive ženomrzačku i “teatralnu muškost”.
Manje pažnje posvećuje se jednom važnom elementu američkih debata o abortusu: postepenom rastu uticaja duboko reakcionarne forme katolicizma na američki javni život. Naravno, katolici nisu manje od ostalih podijeljeni po mnogim pitanjima, uključujući i pitanje prava na abortus. Liberalni katolici, na primjer predsjednik Džo Bajden i predsjednica Predstavničkog doma Nensi Pelosi, kao i mnogi od otprilike 50% katolika koji glasaju za demokrate, podržavaju ustavno pravo na abortus. Isto se može reći i za sutkinju Sonju Sotomajor, jednu od tri liberala u Vrhovnom sudu. Ipak, pet od devet sudija Vrhovnog suda pridržavaju se ultrakonzervativne forme katolicizma prema kojoj i embrion ima dušu pa je zato i svet.
Semjuel Alito, autor većinskog mišljenja koje je poništilo odluku u slučaju “Rou”, pozvao se na engleskog pravnika iz XVII vijeka Metjua Hejla koji je abortus smatrao ubistvom (a i vjerovao je u vještice). Slični stavovi daleki su od svakodnevnog života u savremenoj Americi. Ipak, radikalni katolici, drugačije ih ne možemo nazivati, prerasli su u pokretačku snagu borbe protiv abortusa koja traje skoro pola vijeka.
Čak su i konzervativni protestanti svojevremeno podržali odluku u slučaju “Rou”. Južna baptistička konvencija saopštila je 1973. da “odluka Vrhovnog suda o abortusu doprinosi vjerskim slobodama, ravnopravnosti ljudi i pravdi”. Ipak, deset godina kasnije evangelistički konzervativci, u strahu od talasa progresivnog sekularizma, koji je bio prijetnja njihovim omiljenim institucijama, npr. rasno segregiranim hrišćanskim koledžima, počeli su da se ujedinjuju sa radikalnim katolicima radi zajedničke stvari. Ta stvar je postao slučaj “Rou”. Kod njih se pojavio zajednički cilj - srušiti zid koji dijeli crkvu i državu, zid koji su ustavotvorci tako pažljivo podigli.
Neki konzervativci sada čak tvrde da odvajanje crkve od države zapravo i nije bilo predviđeno. Kako je rekla Loren Boebert, krajnje desno orijentisana članica Kongresa iz Republikanske stranke: “Dosta mi je brbljanja o odvojenosti crkve i države, toga nema u Ustavu”.
Situacija se razvija vrlo brzo. Svega nekoliko dana nakon ukidanja odluke u slučaju “Rou” Vrhovni sud je potvrdio da fudbalski trener u državi Vašington ima pravo da posle utakmica održava kolektivne molitve u državnoj srednjoj školi u kojoj radi. To je takođe raskid sa sudskom praksom koja zabranjuje vjerske manifestacije (jer je to privatna stvar pojedinca) u državnim ustanovama, uključujući i škole.
Radikali pozivaju na “vjerske slobode”. Ako fudbalski trener hoće da se pomoli na utakmici (okružen igračima koji, možda, ne žele da kod njega izazovu nezadovoljstvo), on samo koristi svoje pravo na slobodu govora i vjerskih uvjerenja.
Ipak, odvajanje crkve i države (barem u većini protestantskih demokratskih zemalja sličnih SAD) sprovedeno je upravo radi zaštite vjerskih sloboda. Ako je francuska ideja sekularnosti, laičkog, (“laicité”) imala za cilj da preduprijedi miješanje katoličkih sveštenika u državne poslove, onda je Ustav SAD bio napisan da bi zaštitio vjersku administraciju od miješanja države, i obrnuto.
Jedan od razloga zbog kojeg su donedavno protestantske elite u SAD bile podozrive prema katolicima (mimo malograđanskih antiirskih i antiitalijanskih osjećanja) bio je njihova bojazan da će katolici biti lojalniji svojoj crkvi, to jest vlasti Vatikana, nego Ustavu SAD. Upravo zato je Džon Kenedi 1960. godine, dok je vodio predizbornu predsjedničku kampanju, morao posebno da naglasi kako “vjeruje u Ameriku u kojoj je odvojenost crkve i države apsolutna i u kojoj nijedan katolički prelat neće govoriti predsjedniku (ako je katolik) šta treba da radi…”
Ono čega su se plašile protestantske elite danas je postalo realna prijetnja. Katolički radikali i protestantski fanatici aktivno pokušavaju da nametnu svoja vjerska uvjerenja u javnom životu. Alito, kao i neki drugi katolici, na primjer bivši glavni tužilac Vilijam Bar, smatraju sekularizam prijetnjom za (kako je rekao Bar) “tradicionalno moralno ustrojstvo” pod kojim se podrazumijeva hrišćanski moralni poredak u strogoj interpretaciji. Po mišljenu Alita, brak je “sveti savez između muškarca i žene”. Jednog dana (a možda i vrlo brzo) on može ukinuti sedam godina staru odluku Vrhovnog suda koja priznaje federalno pravo na istopolne brakove.
Opasnost od uključivanja vjerske agende u politiku ili zakonodavstvo nije ograničena samo na slabljenje autonomije svjetovnih institucija. Postaju nemoguće argumentovane političke debate. Političari, naravno, nisu bez principa. Nema ničeg lošeg u političaru, ili čak pravniku, koji vjerske vrijednosti smatra važnim. Ipak, javlja se ozbiljan problem kada vjerska ortodoksija postaje važnija od svih ostalih shvatanja.
Izraelski filozof Avišaj Margalit je to jezgrovito opisao u svojoj knjizi O kompromisu i trulim kompromisima. U “politici kao i u ekonomiji” materijalni interesi su “predmet trgovine, o svemu se mogu voditi pregovori, dok se u vjerskoj sredini, fokusiranoj na ideju svetosti, o svetom ne može pregovarati”.
Upravo zato se politika u SAD sada našla u vrlo opasnom položaju. Sve više i više sekularna ljevica i vjerska desnica pozivaju na kulturološki rat koji se vodi oko seksualnosti, pola i rase. U toj situaciji politika više ne može biti predmet diskusije. Kada se to dešava, institucije počinju da se ruše i stvaraju se uslovi za pojavu harizmatičnih demagoga i politiku nasilja.
Copyright: Project Syndicate, 2022.
Bonus video:
