Boris Džonson, premijer Velike Britanije, propao je zbog Borisa Džonsona. Razlog za pad populističkog, konzervativnog političara nije poraz na izborima, niti opozicija, već njegov karakter.
Na kraju, nakon niza skandala i tri godine na premijerskoj funkciji, on važi za nekog ko laže, zataškava i poriče očigledno. Njegov kabinet i njegova stranka zaključili su da je neko ko je na početku mandata bio velika nada, zapravo samo sramota.
Boris Džonson svakako ima politički talenat i bio je u stanju da osvoji vlast i pridobije ljude. Na kraju se zapleo u haotičnoj mreži laži, neispunjenih obećanja i zaljubljenosti u sebe.
U tu sliku se sada uklapa njegova namjera da vjerovatno još mjesecima ostane kao premijer u Dauning stritu, kao neka "hroma patka", sve dok konzervativci na redovnom partijskom zasjedanju ne izaberu novog predsjednika ili predsjednicu.
Boris Džonson sebe smatra nezamjenjivim, grčevito se drži vlasti i ne vidi zašto mora da ode, kao i da je sam odgovoran za to. Podnoseći ostavku, krivicu je pripisao "mentalitetu krda" u svojoj stranci.
Sa tom pogrešnom procenom tragično podsjeća na svog populističkog uzora D. Trampa. Poput Trampa, ni Džonson ne želi da shvati da je njegovo vrijeme prošlo. Poput Trampa, i Džonsonu je očigledno svejedno kakvu štetu političkom sistemu zemlje donosi njegov haotični odlazak.
Boris Džonson je održao obećanje iz 2019. i omogućio Bregzit, odnosno izlazak U. Kraljevstva iz EU. To što nije uspjela njegova nesrećna, ali odgovorna prethodnica Tereza Mej, pošlo je za rukom živopisnom Džonsonu.
Potpisao je sporazum o izlasku iz EU, znajući da neće moći ili neće željeti da ga ispoštuje. Time je stvorena virtuelna robna i carinska granica između Britanije i Sjeverne Irske, koja i dalje ostaje dio unutrašnjeg tržišta EU. Nešto što je zapravo neprihvatljivo za zagovornike Bregzita, koji su dozvolili da ih zaslijepi fleksibilni populista.
Ipak, Džonson je konzervativcima donio sjajnu pobjedu na parlamentarnim izborima.
Od tada je sve krenulo nizbrdo. Džonson je ovog proljeća na svoju ruku htio da raskine ugovor sa EU i da to prikrije sa nekoliko lakonskih šala. To se sada neće desiti, jer prelazna vlada u Londonu to više nije u stanju da uradi.
U EU postoji izvjesno olakšanje, pa čak i veselje, što je Džonson prošlost. Međutim, prerano je nadati se da će nasljednica ili nasljednik poštovati sporazum o Bregzitu.
Boris Džonson je svoju zemlju nestabilno vodio kroz pandemiju. Na početku je nije ozbiljno shvatao, a potom mu je pošlo za rukom da organizuje uspješnu kampanju vakcinacije, prije nego ostatak Evrope.
Nije se pridržavao restriktivnih mjera, već je organizovao žurke u rezidenciji, što ga je na kraju politički slomilo.
Novu premijerku ili premijera čeka suočavanje sa visokom inflacijom, padom spoljne trgovine nakon Bregzita, napetom geopolitičkom situacijom nakon ruskog napada na Ukrajinu, svjetskom krizom gladi i prestankom upotrebe fosilnih goriva.
Kada je riječ o spoljnoj politici, Britanija će nakon Džonsonovog odlaska mjesecima biti paralizovana. Slijedi faza neizvjesnosti, do dolaska nove vlade. To nije od velike pomoći, s obzirom na višestruke krize i hitnu potrebu za međunarodnom saradnjom.
Džonson je priznao da sadašnjost izgleda mračno, ali ipak vidi "svijetlu budućnost" za novu vladu.
On ne krije da mu je čuveni premijer V. Čerčil bio uzor. Ponekad je čak imitirao njegov hod i pokrete. Ali to nije dovoljno. Za razliku od Čerčila, Džonson nije imao čvrste principe, duboka uvjerenja i dovoljno savjesti.
Bonus video:
