Neurone ogledala su, ranih 90ih godina otkrili italijanski neurofiziolozi Vittorio Gallese i Giacomo Rizzolatti. Princip neurona ogledala zasniva se na nalazu da se jedna grupa moždanih ćelija aktivira samim posmatranjem određene aktivnosti, i to na isti način kao kada organizam sam sprovodi tu aktivnost. Značaj ovog pronalaska je što predstavlja jedan od senzornih osnova imitacije, kao primitivnijeg vida učenja.
Odraz crnogorskog društva u ogledalu evidentan je primjer trodecenijske vještačke simulacije tuđe perspektive. Javni interes, opšte dobro, doraslost profesionalnim preferencama, postale su opšteprihvaćene floskule. Takva društvena podloga svakako je pogodno tlo za ukorjenjavanje neznanja, nedostatka hrabrosti i podređivanja interesa društva političkim kalkulacijama. Ova mračna trijada je odavno poznat koncept za obesmišljavanje temeljnog ideala pravednog društva.
Od kontroverznog zakonskog okvira do kontroverznih odluka
Stvaranje pravnog okvira za rješavanje stambenih potreba javnih funkcionera nije novitet u crnogorskom zakonodavnom procesu. Taj okvir je vještački stvaran, prvobitno u vidu „rješavanja stambenih pitanja od interesa za Republiku“, kroz Zakon o etažnoj svojini, a zatim u vidu „rješavanja stambenih potreba lica čiji je rad od interesa za državu, odnosno jedinicu lokalne samouprave“, kroz Zakon o stanovanju i održavanju stambenih zgrada, a zatim i Zakon o održavanju stambenih zgrada.
Svaki zakon u pravnom sistemu treba da ima kapacitet da uredi određenu oblast društveno-pravnog poretka. Svi prethodno navedeni zakoni za svoj predmet imali su „uređenje prava i obaveze etažnih vlasnika u pogledu održavanja stambene zgrade i zajedničkih djelova stambene zgrade“. Obzirom na njihov predmet, ugradnja nerazrađenih pravnih pravila o rješavanju stambenih potreba javnih funkcionera u iste može se tretirati samo kao zloupotreba nomotehničkog procesa izrade ovih propisa.
Vještački stvoren zakonodavni okvir postao je osnov za donošenje kontroverzne Odluke Vlade o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera. Ovom Odlukom se, ponovo kroz zloupotrebu zakonodavnog okvira, „licima čiji je rad od interesa za državu“ targetiraju isključivo javni funkcioneri. Nemogućnost rješavanja stambenog pitanja građana u Crnoj Gori postala je socijalna nužnost, tako da je danas uloga „urbanih nomada“ građanima nametnuta kao jedina alternativa dužničkom ropstvu. To je tužna istina koju država, umjesto građenja odgovorne i pravedne stambene politike, istrajno ignoriše.
Ignorantski odnos Vlade, neopravdano prisvajanje i dodjeljivanje funkcionerima titula profesionalaca sa izuzetnim rezultatima i kvalitetom rada od interesa za državu, doveo je do još jednog pravnog patenta, svojstvenog crnogorskim prilikama. Tako je u Odluci Vlade o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera ugrađena odredba po kojoj Komisija za stambena pitanja, uz saglasnost Vlade, može rješavati stambene potrebe pojedinih javnih funkcionera, bez oglašavanja. Indikativno je da ova Odluka u aprilu 2016. godine (šest mjeseci prije parlamentarnih izbora) dobija novi član, tako da se stambena pitanja po istom principu mogu rješavati i zaposlenima u službama državnih organa, organima državne uprave, ustanovama i pravnim licima čiji je osnivač država, ponovo bez bilo kakvog oglašavanja.
Dakle, umjesto javnog oglašavanja i transparentne stambene politike, Vladinoj Komisiji za stambena pitanja data je nadležnost da diskreciono procjenjuje ko su lica koja „obavljaju poslove od posebnog interesa za državu“ i pritom ostvaruju „izuzetne rezultate i kvalitet rada“.
Da ovako prisvojene titule ne odgovaraju stvarnim kapacitetima i profesionalnim dometima funkcionera govori činjenica da je Crna Gora danas zemlja sa poreskim dugom od preko 580 miliona eura. Dodatno, više od godinu dana javnosti su dostupni i podaci o učincima ovakve stambene politike Vlade, koja je kroz kršenje Zakona i procedura za posljedicu imala štetu po državu u visini od preko 25 miliona eura.
Stanovima kupljena pravosudna omerta
Iz javno dostupnih podataka evidentna su kršenja Zakona, pa čak i uslova i kriterijuma iz Odluke Vlade koja je krojena po mjeri „podobnih“ u postupku rješavanja stambenih pitanja javnih funkcionera.
Najevidentniji primjeri kršenja propisa predstavljaju upravo slučajevi rješavanja stambenih potreba sudijama, državnim tužiocima i sudijama Ustavnog suda Crne Gore. Kroz ove primjere ogoljena je slika pravosuđa koje je pod neskrivenim političkim uticajem. To je slika pravosuđa čiji vinovnici umišljajno učestvuju u kršenju propisa u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi za sebe, a od kojih se očekuje da će štititi i dijeliti „pravdu“ i bespogovorno se boriti protiv organizovanog kriminala.
Međutim, sliku pravosuđa ne čine samo na ovaj način obogaćene „poluge sistema“. Zastrašujući je muk upravo njihovih pravosudnih saboraca, koji su na ovakve očigledne zloupotrebe, pa čak i u podstanarskim raljama, istrajno ćutali. Na isti način su ćutali i o neustavnim mandatima i o kršenju Ustava u odnosu na prestanak funkcija svojih kolega. Ovakva pravosudna omerta je, zapravo, najbolji prikaz anatomije obesmišljenog pravosudnog sistema.
Justicija, boginja pravde i pravednosti, u rimskoj mitologiji predstavljena je kao žena sa povezom preko očiju, sa mačem u jednoj ruci i terazijama u drugoj. Ova snažna simbolika u crnogorskom društvu, u kojem vlada zakon neurona slomljenog ogledala, poprimila je sasvim drugu dimenziju. Tako povez preko očiju dobija značenje sljepila u svrhu pokornosti i odanosti. Mač i terazije zamjenjuje još jedan povez uz rado izgovoren, ali istovremeno istrošen alibi – „vezane su nam ruke“.
Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa države ili pojedinaca?
Ovakav alibi, u situaciji kada se usljed evidentnih zloupotreba u postupcima rješavanja stambenih pitanja funkcionera šteta po državni budžet mjeri desetinama miliona eura koristi, ni manje ni više – Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore!
U razradi tog alibija Zaštitnik iznosi stav da „nema samostalnu nadležnost za pokretanje postupka poništaja ugovora o dodjeli stanova javnim funkcionerima“, te da ovoj ,,instituciji“ nije dostavljen zaključak Vlade Crne Gore ni Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije na visokom nivou kako bi se takvi postupci mogli pokrenuti, uz prebacivanje odgovornosti na državno tužilaštvo koje ima pravo da samostalno zahtijeva utvrđenje ništavosti ovih ugovora.
U kontekstu ovih teza, ne treba zanemariti činjenicu da su upravo prethodna Zaštitnica imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, kao i čelnici državnog tužilaštva, kroz spornu stambenu politiku, ostvarili neposrednu imovinsku korist i „riješili“ svoja stambena pitanja. Očekivati od aktivnih učesnika u nezakonitostima da stave Justicijin povez preko očiju, mač i terazije u ruke, te da krenu u odbranu javnog interesa, zaista je utopistička ideja, čak i za domaće prilike.
Institucija Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore uvedena je u crnogorski zakonodavni sistem 2009. godine, kroz Zakon o državnoj imovini, a nadležnosti su date šturo, i ne slučajno, uređene kroz samo devet članova. Ipak, odredbom člana 53 ovog Zakona jasno je opredijeljena uloga Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, koji Crnu Goru, njene organe i javne službe čiji je osnivač država, a nemaju svojstvo pravnog lica, zastupa pred sudovima i drugim državnim organima, čime je ova institucija pozicionirana kao zakonski zastupnik pravnog lica u vršenju ovih funkcija.
Zakon o parničnom postupku propisuje ovlašćenja zakonskog zastupnika (dakle i Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa) u parničnom postupku. Tako je odredbom člana 80 Zakona o parničnom postupku propisano da zakonski zastupnik može, u ime stranke, preduzimati sve radnje u postupku. Samo izuzetno, i to ako je za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje, odnosno za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje poravnanja ili za preduzimanje drugih radnji u postupku, posebnim propisima određeno da zakonski zastupnik mora imati posebno ovlašćenje, on može te radnje preduzimati samo ako ima takvo ovlašćenje.
Znači, Zaštitniku imovinsko-pravnih interesa je svojstvo zakonskog zastupnika države u postupcima pred sudovima i drugim državnim organima određeno Zakonom o državnoj imovini, i nije ograničeno posjedovanjem posebnog ovlašćenja za preduzimanje potrebnih zakonskih radnji. Dakle, za podnošenje tužbe u parničnom postupku, u situaciji kada postoji evidentan osnov i potreba da se „zaštite imovinski interesi Države“, nije potrebno postojanje bilo kakvog posebnog ovlašćenja, zaključka Vlade ili bilo kojeg drugog tijela.
Zakon o državnoj imovini obavezuje Zaštitnika da u sporovima od naročitog značaja ili u sporovima povodom stvari i drugih dobara čija je tržišna vrijednost iznad 30.000 eura, prije preduzimanja određenih procesnih radnji obavijesti Vladu, odnosno nadležni organ lokalne samouprave o potrebi preduzimanja takvih radnji, te da u daljem toku postupka postupi u skladu sa njihovim stavom.
Odredba člana 54 Zakona o državnoj imovini, međutim, limitira takve procesne situacije, upravo zbog uloge Zaštitnika u zaštiti imovinsko-pravnih interesa, na sljedeće procesne situacije - kada treba da se odrekne tužbenog zahtjeva, prizna tužbeni zahtjev protivne strane, zaključi poravnanje, i odustane od pravnog lijeka.
Zakonska ovlašćenja za poništenje štetnih ugovora po državu postoje ali se ne koriste
Nesporno je da Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa ima zakonsko ovlašćenje da, u situaciji kada postoje konkretni podaci da je ugovorima o rješavanju stambenih potreba funkcionera državi čije interese štiti nanijeta višemilionska šteta, inicira parnične postupke za utvrđenje ništavosti tih ugovora. Za iniciranje takvih postupaka Zakon ne propisuje obavezu davanja bilo kakvog posebnog ovlašćenja niti zaključka Zaštitniku. Za utvrđenje ništavosti spornih ugovora u parničnom postupku zahtijevalo bi se da država dokaže da su zaključeni ugovori protivni prinudnim propisima ili moralu društva. Oba osnova za utvrđenje ništavosti Zaštitniku pružaju širok opseg za odgovarajuću argumentaciju i prilaganje adekvatnih dokaza.
Svakako, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora ima i državni tužilac. Primarna uloga tužioca, ipak, kod ovakvog stanja stvari, trebalo bi da bude ispitivanje krivične odgovornosti svih lica koja su učestvovala u postupku rješavanja stambenih potreba funkcionera, prije svega članova Vladine Komisije za stambena pitanja, potpisnika spornih ugovora, ali i članova Vlade koji su prvobitno donijeli spornu Odluku, a zatim, bez ispitivanja ispunjenosti konkretnih kriterijuma, kroz netransparentne postupke bez javnog oglašavanja, davanjem saglasnosti za dodjelu stanova omogućili pribavljanje protivpravne imovinske koristi.
Osim utvrđivanja krivične odgovornosti, krivični postupak pruža osnov i za raspravljanje imovinsko pravnog zahtjeva, tako da bi u ovom postupku, kroz naknadu štete, povraćaj stanova ili utvrđenje ništavosti spornih ugovora, država mogla ostvariti puno obeštećenje. Takođe, Zakonik o krivičnom postupku Zaštitniku imovinsko-pravnih interesa daje aktivnu ulogu i u ovoj vrsti postupka.
Odgovornost je konkretna a ne apstraktna kategorija
Umjesto stavljanja poveza preko ušiju, očiju, ruku, u najmanjem bi se morala preuzeti profesionalna odgovornost za ono što je osnovna nadležnost funkcije koju neko obnaša.
Ne treba zaboraviti da i u apstraktnom društvu još uvijek postoje norme kojima se sankcioniše nevršenje službene dužnosti. Kad to nevršenje dužnosti za posljedicu ima preko 25 miliona eura štete po državu, apstraktna kategorija postaje vrlo konkretna.
Zakonski mehanizami koji daju pravnu zaštitu državi u konkretnom slučaju postoje, i njihova primjena ne zahtjeva ni pretjeranu upotrebu neurona, ni pretjeranu pravnu mudrost i znanje.
Pitanje je jedino da li se zaštitnicima države, umjesto konkretne primjene njihovih zakonskih nadležnosti, više dopada vještačka simulacija tuđe perspektive i priželjkivanje da se možda i oni nađu u ulozi stambeno obezbijeđenih funkcionera.
Kada se upotreba neurona svede isključivo na odraz u slomljenom ogledalu poremećenog principa vrijednosti, utemeljenog na zakonima ćutanja i sljepila na nezakonitosti i društvene anomalije, težnja ka egalitarizmu u crnogorskom društvu gubi svaki smisao.
Autorka je advokatica
Kolumnu je objavio Centar za građansko obrazovanje (CGO) u cilju pojašnjenja zakonodavnog okvira, nadležnosti i mogućnosti institucije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, a posebno u dijelu tzv. funkcionerskih stanova, a što u značajnom zaokuplja javnost veći duži vremenski period
Bonus video:
