“Vinograd ne ište molitve, nego motike.“ (narodna poslovica)
Izborom Abazovićeve Vlade Crna Gora je uspjela izbjeći opasnu stupicu "slijepe ulice" u koju je tonula predvođena krajnje upitnom apostolskom "ekspertizom". Najednom i burno Crna Gora je em dobila neslućenu priliku da se prelomno trgne iz decenijske letargije, em vedrog premijera riješenog da pokrene bujicu.
Vlada je bila kadra primiti odapete čavle i od spolja, ali, što je donekle mazohistički, i iznutra. Stasavala je uz brojne kritičare. No bilo da ste se našli za stolom njenih podržavalaca, iliti tvrdih kritičara, bez teksta bi vas uistinu ostavila lista svršenih djela. Razumijem, ali bih da verbalno natrunim, političke sladokusce koji su odahnuli što je ova Vlada odradila neke poslove umjesto njih, pa im dakako sada i nije neophodna.
Razumijem i ranjivost i sujete mnogih koji su visprenošću i hazardom glavnih stratega manjinske Vlade najednom gurnuti u zapećak, ne shvatajući pritom da je za manevar stvaranja Vlade i kasnije rezove bila neophodna značajna doza hrabrosti i preuzetog rizika, koja zasigurno nije imanentna značajnom broju kritičara na sceni. No kao poštovaoci analitičkog poriva imamo obavezu da, najrealnije što se može, utvrdimo prirodu procesa koji nastaju u virovima stasalim iz bujice koju je pokrenuo izbor Abazovićeve Vlade.
Uzbuna za političko plemstvo
Političko plemstvo ište duge i trajuće mandate. Manevri sa rušenjem Vlada i česte bure koje sobom nose neizvjesnost ne gode habitusu političkog plemstva. A zapravo su samo talasi vjesnici nade da će pomaka biti.
Krčkanje izbornih mandata omiljena je disciplina političkih plemića. Nasuprot tome društvo je gladno promjena, rezova. Suštinskih i dalekosežnih. Političko plemstvo planira si živote u trajanju punih mandata. Voli bezbrižnost oročenu na duge staze (četiri godine ako može), i svaka neizvjesnost, makar i u tragovima, priprema je za ustanak...
Abazović je daleko od tipičnog predstavnika narečenog plemstva, u zahvatu je zapravo više endem, te se nije libio da poruši međe i uhodane koncepte baškarenja na državnim jaslama. Moto je bio jasan: “Za pruženo vrijeme koje provodiš na vlasti mora se postići više od mogućeg".
Političko plemstvo ima još jednu karakterističnu osobinu - odgovornost za donošenje osjetljivih odluka, koje neminivno mijenjaju tokove stvarnosti, obavezno se dijeli na što veći broj glava, koje su dužne da odluku samo preuzmu na svoja pleća bez da cijene njen miris i ukus. Nasuprot tome, ukoliko odluka donese benefite, isti su onda čast samo za odabrane plemiće.
Čini se da je gospodin Abazović i u tom smislu atipični politički stvaralac. Žar, pasioniranosti i htjenje nesvojstveno političaru iz naše doline, te hrabrost da presiječe u trenu kad proces zaliči na impotentno vijećanje, već je dalo dalokosežne pozitivne vektore crnogorskom političkom toku. Onima, a mnogo ih je, koji nijesu u moći da to promptno percipiraju, spriječeni mnoštvom ličnih objektivnih i subjektivnih strahova i ograničenja, postajaće sve jasnije u skorijoj budućnosti.
Abazovićeva srčanost digla je djelove političkog plemstva, raznih boja i dezena, na uzbunu.
"Fermentacija" DPS-a i “trijaža“ suverenista
Fokusiranim djelanjem Abazovićeve Vlade, te izborom prioriteta, sasvim prirodno, a jednako nužno, inicirana su dva koherentna procesa u suverenističkom političkom spektru. Skopčani u svojoj biti, spontani u nastanku, rezultiraće iznimno važnom autorefleksijom na suverenističkom političkom polu.
Po samu suverenističku ideju krucijalno je važno, da pristojne suvereniste po ubjeđenju, koji ljubav prema Crnoj Gori žive bez slasti sa ostrva vlasti, ne mogu ni na koji način reprezentovati prevaziđeni politički modeli “đukanovićevskog” tipa i nastale alotropske modifikacije istog. Uzvišenost ideje, njenu svevremenost i nadmoćnost grubo su "prljali" alavošću i korupcijom, brada duboko zaronjenih u državnom medu.
A biti suverenista stil je i način života. Dok dišeš Crnu Goru nije ti neophodna zastava na balkonu. Niti je potrebna jedna neiskrena ruka na srcu dok se sluša državna himna, dok je druga ruka duboko zaronjena u državni pekmez i maslo. Crna Gora je ispunjen život bez ijednog dronjka koji je kupljen novcem od izmoljenih državnih sinekura. Ljubav prema jedinoj domovini živi se i slavi duboko u svojoj intimi.
Elem, da je procesa intenzivnog vrenja (“fermentacije”) u DPS-u i šarenolikim jezgrima suverenista, u nekoliko poslednjih nedjelja, Đukanović dobrano svjestan potvrđuje i modalitet kojim se pokušala destabilizacija i odstrel Abazovića.
Naime, možda i prvi put Đukanović nije rabio ostrašćene kopljaše svoje lake konjice, koje je dobrano godinama pojio u odajama svog savjetničko-medijskog konglomerata. Svjestan trenutačnog dosega svog savjetničkog lobija, te percepcije i težine njine riječi u crnogorskoj javnosti Đukanović je izmolio nastupe dakako suptilnijeg nivoa interesne baze (dio interesne baze sa pristojnijom suverenističkom fasadom).
Tako se u pokušaju mljevenja Abazovićeve srčanosti koristio kritički žrvanj dopunjen glasovima Akademije nauka (koja bezmalo, možda i prvi put pokazuje zube, doduše na temi koja je daleko od esencije, ali je za Đukanovićevo izazivanje panike politički probitačna), te rasutom pažnjom i nedovoljno efektnom argumentacijom djelova nevladinog sektora, uz upadljivo prisustvo ličnih anomiziteta prema premijeru.
No ovog puta se sve, poput bumeranga, vraća Đukanoviću.
“Trijaža” suverenista koju je svojim odlukama potaknuo Abazović, izuzetno je važna kako u smislu vrijednosnih kategorija, tako i u smislu sposobnosti suverenista da razumiju prirodu procesa u postđukanovićevskoj eri.
“Trijaža” suverenista u vrijednosnom smislu krucijalno je važna za hranjenje i održivost suverenističke ideje jer se iznimno mora vezati za moralnost onoga koji je reprezentuje. Čistka u redovima suverenista i redefinicija postulata koji će iznjedriti nove i neukaljane nosioce ideje, počinje marginalizacijom Đukanovića.
“Trijažom” suverenista u smislu sposobnosti razumijevanja procesa jasno će se pokazati da veliki broj, čak i žestoko javno eskponiranih, nema intelektualnih kapaciteta, širinu horizonta i habitus da može percipirati procese na sceni. Veliki je broj onih koji se izjašnjavaju kao suverenisti, a koji nijesu imuni na larmu i buku koju je u stanju da šaptačkom filozofijom podigne Đukanović sebe radi, pa nemaju snage da se otrgnu vrisci i pritisku. Neprimjereno je da nemaju snage da prate tokove lične percepcije i dojma, ili je interes duboko u džepu.
Abazovićev domet je utoliko značajniji jer je pokazao da ga Đukanovićeva treska i njegove larmadžije ne dotiču.
Brašnjenik za Đukanovića
Abazović je jedina ličnost od koje Đukanović u političkom smislu zazire. U nekom drugom smislu zazire od nekih drugih. Stoga nije iznenađenje da je Đukanović iznimno adaptibilan. Poput visprene novinarke N1 televizije, koja je nedavno radila intervju sa Đukanovićem, držim da je tumaranje Đukanovića u političkoj areni već pitanje dobrog ukusa. No vjerovatno i gole političke kože.
Opskurna verbalna gimnastika, kojom u nizu procesa otvorenih od strane novog SDT-a, u tzv. slučajevima "riba krupne koruptivne muskulature" Đukanović pokušava da sebe izuzme od najdirektnije odgovornosti, javnost sve više utemeljuje u podozrenju, da je upravo on najdirektnije odgovoran za nadiranje virusa korupcije. Krupno dahtanje i malicioznost sa kojima Đukanović odgovara na rezantne, suptilne i angažovane teze bistre novinarke, dodatno je urušilo oreol negdašnjeg šampiona u kreiranju besjede preplanule od impotentnih floskula. Intervju u kojem su pitanja u djelokrugu autorske slobode uzdrmao je Đukanovića.
U danima intenzivne političke dinamike, koju prvih puta Đukanović ne kontroliše, prinuđen je da odgovara na svestranu proaktivnost Abazovića. Prvi put, posle nekoliko decenija, neko drugi vodi igru. Osuđen na defanzivnu taktiku i suočen sa sve većim brojem pitanja koja se danonoćno otvaraju Đukanović se verbalnom ekvilibristikom često zamota kao pile u kučine. U magnovenju, katkad znade i da zapomaže za Crnom Gorom.
Dok mu Abazović suptilno i vješto priprema brašnjenik, dobrog ukusa radi kličemo: "Putuj, Igumane, i ne misli za manastir".
Sprudovi
Sprud - pješčani nanos u vodi. Opasnost koja vreba one koji plove svakom velikom rijekom. Narečena bujica koju je sobom potaknula stvorena Abazovićeva Vlada prirodno je nosila mogućnost nastanka vidljivih i nevidljivih sprudova. Dakako, opasniji za nasukati brod su oni nevidljivi, ispod površine vode. Opet oni vidljivi generišu opasnost koju je lakše kontrolisati.
Sprudovi koji su nastajali tjekom trajanja Abazovićeve Vlade predstavljali su ogromnu opasnost za kormilara broda. Nasukati se na sprud koji su, u simboličkoj ravni, predstavljala imenovanja u Vladi bila je jako prisutna opasnost. Kompromisi koji su morali biti napravljeni u horizontalnoj ravni usljed odabranog modela pakovanja sastava Vlade, bez obzira što su trunili bistru vodu nade, bili su nužni. I razumljivi.
Za pojedina imenovanja saopštena u dispozitivu, zbog bučne reakcije javnosti, nije bilo ni prostora za valjana obrazloženja. Katkad je bilo i nepotrebne buke, jer su poražene snage sa izbora 2020. godine jasno dizale graju zbog nekih imenovanja, koja će za posljedicu imati konkretno preispitivanje djelanja negdašnje vrhuske. No važno je sagledavati procese iz dovoljno široke vizure. Kompromisi po horizontali su morali biti učinjeni da bi po vertikali bilo beskompromisno.
Bez obzira što javnost, nekad s pravom, zbog toga uzdiše, pojava sprudova bila je neminovna. Stoga je na kormilaru lađe obaveza da bude nadasve oprezan. Nadalje sve više. No ipak moje je mišljenje da će vektor operacija po vertikali poništiti ružne emocije usljed nuždenih postavljenja.
Strah stražu čuva
Starije generacije koje se sa nostalgijom sjećaju služenja vojnog roka, naročito oni koji su to snažno iskustvo lično doživjeli, sa posebnom dozom ozbiljnosti i divljenja sjećaju se termina "mrtva straža”. Taj oblik angažovanja podrazumijevao je da grupa vojnika neprekidno - danonoćno obezbjedjuje vojni objekat specifičnog značaja. Vojnici su dobijali bojevu municiju, sve vrijeme boravka na stražarskom mjestu metak je bio u cijevi.
Godinama gomilano iskustvo u tim situacijana iznjedrilo je suštinu: "Strah stražu čuva".
Tako je i sa Vladom g-dina Abazovića. Strah od mnoštva reperkusija koje bi zainteresovana javnost mogla prirediti akterima takve akcije udaljava nas od takvog epiloga. Vlada neće pasti.
Obzorje
Kao suverenista po ubjeđenju, želim da moji poštovani suverenisti ovu razradu ne uzimaju previše k srcu, već da je dožive kao esej koji će ih potaknuti na razmišljanje i djelanje. S obzirom da moj doživljaj realnosti ne mogu da natrune beneficije, pišem iz najbolje i najčistije namjere.
Živi Mladosti.
Autor je saradnik Društva za istraživanje politike i političke teorije
Bonus video:
