Mjesec dana nakon izbijanja rusko-ukrajinskog rata, napisao sam članak za Al Jazeeru u kojem sam spomenuo kako je ovaj rat prilika za Tursku i Zapad da preoblikuju svoje odnose i prevaziđu previranja koja su trajala godinama, te kako će to pomoći Ankari da postigne ravnotežu u odnosima s Moskvom.
Prošlo je skoro sedam mjeseci od izbijanja sukoba, ali dosadašnji rezultat je bio takav da je napravio suprotno i gurao je Ankaru i Moskvu dalje u produbljivanje svojih odnosa. Predsjednici Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin dogovorili su se 5. augusta u Sočiju da ojačaju partnerstvo između svojih zemalja na mnogim nivoima, između ostalog u ekonomiji i trgovini.
Budući da se Rusija suočava sa zapadnom izolacijom te traži načine da ublaži pritisak sankcija i pridobije više prijatelja u svijetu, Putin smatra da je jačanje odnosa s Turskom veoma važna stvar, zbog geografske blizine te države, njene ključne uloge u globalnoj trgovini i velikog ekonomskog potencijala.
Turska je, također, regionalna sila u usponu i drži ključeve Crnog mora. I još važnija stvar, članica je Sjevernoatlantskog saveza (NATO), ali se slaže s Rusijom u osporavanju zapadne politike.
Trgovinska razmjena
Uprkos velikom pomaku koji je napravljen u tursko-ruskim odnosima, posebno nakon prve polovine prošle decenije, trgovinska razmjena između dvije zemlje ostala je veoma daleko od cilja koji su postavili Erdogan i Putin, a to je 100 milijardi američkih dolara. Promjene koje je danas donio rat daju snažan podsticaj ovom cilju, a očekuje se da će nivo trgovinske razmjene između dvije zemlje do kraja godine porasti na oko 10 milijardi američkih dolara, čime će Ankara postati četvrti po veličini dobavljač robe na rusko tržište. Odlazak evropskih i američkih kompanija iz Rusije također je pružio jedinstvene pogodnosti za turske kompanije.
Povećanje obima trgovinske razmjene ojačat će i Rusiju, koja u Turskoj pronalazi jednu od glavnih alternativa Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) u mnogim trgovinskim pitanjima, ali i Tursku, za čiju ekonomiju se otvaraju nove mogućnosti. Dodatne koristi koje će dvije zemlje imati od jačanja odnosa neće biti ograničene samo na ekonomska polja, nego će ih potaknuti i na to da više usklade svoje vanjske politike u mnogim pitanjima od zajedničkog interesa.
Iako je partnerstvo koje su Erdogan i Putin uspostavili otkako su došli na vlast uglavnom bilo funkcionalno, ono se postepeno proširivalo i uključivalo je saradnju u strateškim oblastima, kao što je koordinacija o geopolitičkim pitanjima i saradnja u nuklearnoj energiji i odbrambenoj industriji. Dvije zemlje su 2016. godine pokrenule projekat izgradnje turskog plinovoda, a zatim su se dogovorile da naredne godine isporuče Turskoj ruske raketne sisteme protivzračne odbrane S-400. Iste godine, Ankara je pristupila platformi Astana o Siriji uz Rusiju i Iran, a Erdogan i Putin su uspjeli unaprijediti proces usklađivanja interesa u Siriji u širu koordinaciju o drugim regionalnim pitanjima.
Godine 2020. dvije zemlje su nadgledale završetak rata između Azerbejdžana i Armenije u Nagorno-Karabahu, a također su se složile da sponzoriraju primirje između svojih saveznika u Libiji. Ovaj razvoj događaja bio je, s jedne strane, vezan za fleksibilnu rusku interakciju s Turskom, a sa druge strane za novi geopolitički identitet koji je Ankara prihvatila i koji se zasniva na ideji ravnoteže između Istoka i Zapada umjesto toga da se vanjska partnerstva ograniče samo na jednu od te dvije strane.
Glavni motiv za poslovni odnos koji su uspostavili Erdogan i Putin nije bio ograničen samo na to da se prošire granice preklapanja interesa između njih; rastuća frustracija Turske zbog Zapada odigrala je snažnu ulogu u oblikovanju ovog odnosa, iako je u suprotnosti sa transatlantskim identitetom Turske. Rusija je glavni strateški konkurent Turskoj na Crnom moru na sjeveru, na Kavkazu na istoku, u Siriji na jugu, kao i u Africi.
Međutim, Erdogan i Putin su i pored toga uspjeli pronaći zajednički jezik kako bi upravljali ovim rivalstvom i pretvorili ga u široku saradnju u svojim vanjskim politikama. To je bilo nemoguće učiniti između Turske i Zapada posljednjih godina, zbog naglog zahladnjenja njihovih odnosa. Pored toga, euroazijske tendencije Turske u vrijeme Erdoganovog mandata produbile su jaz sa Zapadom, a u drugu ruku su pomogle da se smanji jaz u odnosima s Rusijom i Kinom. Ovakve promjene u vanjskoj politici Turske mogu se razumjeti kao nastojanje Ankare da postigne stratešku autonomiju u svojoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Zbog oštre geopolitičke konkurencije i proturječnosti u političkim identitetima, bilo je teško zamisliti da se tursko-ruski odnosi mogu razviti do nivoa strateškog saveza. Iako je to još uvijek nemoguće i nerealno, dvije zemlje nastoje unaprijediti svoj odnos na veći nivo od običnog partnerstva, a niži od savezništva.
Na primjer, Crno more i područje bivšeg Sovjetskog Saveza decenijama su bili uzrok dubokog uzajamnog nepovjerenja između Turske i Rusije, što je dovelo do ruskog rata protiv Gruzije 2008. i aneksije Krima 2014. godine, kao i neravnoteže snaga u Crnom moru. Međutim, ovo rivalstvo se nedavno počelo pretvarati u efikasnu saradnju. Odlučnost Turske da zadrži Crno more izolirano od rusko-zapadnog sukoba i opstruiranje ambicija NATO-a da igra ulogu u njemu, te rusko pristajanje na sporazum o žitu sa Ukrajinom pod turskim pokroviteljstvom; sve su to pokazatelji da Ankara i Moskva pridaju značaj strateškoj saradnji na Crnom moru.
Tursko-ruska saradnja u Nagorno-Karabahu također je bila uvod u partnerstvo između dvije zemlje na prostoru nekadašnjeg Sovjetskog saveza, nakon što je Rusija ranije obuzdavala ambicije Turske da vrati svoj historijski utjecaj na tom području.
Kretanje prema multipolarnosti
S obzirom na to da uravnotežen turski pristup rusko-zapadnom sukobu uglavnom proizlazi iz Erdoganove široke vizije o novom svjetskom poretku u kojem Zapad gubi apsolutnu hegemoniju i kreće se prema multipolarnosti, održavanje dobrih poslovnih odnosa s Moskvom suštinski je elemenat ovog pristupa, bez obzira na prirodu odnosa sa Zapadom.
Uravnotežen pristup Turske ratu u Ukrajini naišao je na relativno razumijevanje u zapadnim prijestolnicama kao nešto najviše što je Ankara mogla ponuditi u procesu pažljivog balansiranja između svog atlantskog identiteta i onoga što zahtijevaju njeni interesi s Rusijom.
Imajući u vidu Erdoganovu težnju da što više iskoristi prednosti odnosa s Rusijom, tursko balansiranje postaje izvor zabrinutosti za Zapad i nosi određene rizike, a može dovesti i do zapadne reakcije. Samit u Sočiju je postavio mapu puta za unapređenje tursko-ruskog partnerstva na strateški nivo, a ako dvije zemlje uspiju, to će zadati snažan udarac naporima Zapada da izolira Rusiju i pridobije Tursku.
Erdogan će postati čvršći u upravljanju odnosima sa Zapadom. Ovakav ishod se pojavio u pitanju proširivanja NATO-a prije nego što je postignuto rješenje, iako je ono i dalje neizvjesno i može propasti. Erdogan ne gleda na Rusiju iz zapadne perspektive, već iz svoje perspektive, koja radi na balansiranju turskih interesa na racionalnoj, a ne ideološkoj osnovi.
Autor je istraživač u oblasti međunarodnih odnosa
Bonus video:
