Petorica pisaca savremenika Andre Žid, Ričard Rajt, Injacio Silone, Stiven Spender, Artur Kestler i američki inostrani dopisnik Luis Fišer napisali su 1949. godine eseje za zbirku pod naslovom Bog koji je propao u kojoj iznose svoje prihvatanje, odbacivanje i negiranje komunizma. Liz Čejni - jedna od najistaknutijih kritičarki Donalda Trampa iz redova republikanaca, koja je upravo poražena na partijskim predizborima, a što joj je onemogućilo da odbrani svoje mjesto u Predstavničkom domu američkog Kongresa u novembru - možda bi mogla da se pridruži ovoj diskusiji.
Dvadeseti vijek je bio period ideološke posvećenosti i političkog razočaranja. Mnogim ljudima, posebno književnicima intelektualcima, činilo se da komunistička stvar nudi put ka samospoznaji i socijalnoj pravdi, pa čak i ka svojevrsnom spasenju. U vrijeme kada su Žid, Kestler i ostali stavili svoje razočarenje na papir, to vjerovanje za njih je već bilo prošlost. Ali shvatili su da za mnoge - posebno za njihove intelektualne vršnjake - čarolija komunizma još nije nestala.
Uostalom, tek je gušenje Mađarske revolucije 1956. godine od strane Sovjeta natjeralo "poluprepametnog" Žan-Pola Sartra da dovede u pitanje svoje uvjerenje da Sovjetski Savez vodi čovječanstvo u budućnost. Džordž Bernard Šo, sklon šokantnim izjavama, nikada nije izrazio sumnju u sovjetski eksperiment, bez obzira na broj žrtava.
Šoova predanost je bila toliko nepokolebljiva da je to primijetila i moja prabaka Nina, koja je doživotno bila boljševik. Radeći na biografiji Nikite Hruščova, mog pradjeda, saznala sam da je Nina bila toliko očarana Šoom nakon susreta sa njim u Moskvi 1931. godine, da je zahvaljujući njemu čak naučila da čita engleski. Ona je insistirala na tome da je Šo superiorniji od većine zapadnjaka i mnogih sovjetskih ljudi jer nikada nije izdao svoja revolucionarna uvjerenja.
Međutim, za one koji su počinili takvu "izdaju", jedno je praktično bilo zagarantovano: njihovo odbacivanje komunističkog kreda biće isto tako prilježno koliko i njegovo prihvatanje. Bez obzira koliko su žarko obožavali svog sekularnog boga, radiće još više da se suprotstave opasnosti koju on predstavlja za svijet. Od knjiga do rasprava, osuđivali su Sovjetski Savez kao đavolski eksperiment koji je postao neizbježna posljedica jedne arogantne ideje.
Moguće je da su se izjašnjavali da bi zaštitili svijet. Ali vjerovatno su tako štitili sebe. Komunisti otpadnici bili su na gubitku, pa su se čak - kao u Siloneovom slučaju - stidjeli svog početnog oslanjanja na boga koji se kasnije pokazao lažnim. Tako su to kompenzovali, sve do tačke prekomjerne kompenzacije.
Čini se da političko i ideološko razočaranje danas pokreće isti opozicioni žar u Sjedinjenim Državama, a Liz Čejni je odličan primjer za to. Čejni je u tri mandata bila jedina predstavnica Vajominga u Predstavničkom domu, svaki put osvajajući ubjedljivu većinu. Ali ovoga puta, glasači Vajominga su joj nanijeli težak poraz.
Razlog je jednostavan koliko i neosporan: Čejni je odbila da se pokloni Trampu i njegovoj "Velikoj laži" da su predsjednički izbori iz 2020. godine "pokradeni". Čejni odavno osuđuje "kult ličnosti" koji je zavladao Republikanskom strankom i kopredsjedava istragom Predstavničkog doma o ulozi Trampa i njegovih saveznika u napadu na Kapitol 6. januara 2021.
Međutim, birači u Vajomingu su i dalje zarobljeni od strane Trampa. Zato su izabrali Harijet Hejdžman, protivnicu Liz Čejni koju podržava Tramp, glasnu zagovornicu “Velike laži" i većine drugih teorija zavjere koje su se pojavile u "Trampovom svijetu".
Ali, Čejni ne odustaje. Najavila je formiranje komiteta za političku akciju koji će se baviti identifikovanjem prijetnji koje ugrožavaju demokratiju i suprotstavljati se svakom pokušaju Trampa da obezbijedi drugi mandat. Ona čak razmišlja i da se 2024. kandiduje za predsjednicu, što je potez za koji mnogi vjeruju da neće dovesti do pobjede ali bi mogao da pomogne da se spriječi ulazak Trampa u Bijelu kuću.
Da budemo jasni - Čejni istupa protiv Trampa, ali ne i protiv republikanskom konzervativizma kao takvog. O političkim pitanjima glasala je sa svojom strankom i Trampom u 93% slučajeva. Odbacila je Trampa i njegov "kult ličnosti" tek nakon što je priznala da je on smrtonosna pretnja američkoj demokratiji i Republikanskoj partiji, koju predstavlja njena porodica.
Ovo je svojevrsna istorijska ironija, jer je administracija predsjednika Džordža Buša mlađeg, u kojoj je njen otac, Dik Čejni, bio potpredsjednik, bila daleko od toga da bude svetionik demokratije. U stvari, Trampov predsjednički mandat vjerovatno ne bi bio moguć bez kršenja pravila i propisa do kojih je došlo pod Čejnijevim nadzorom. I iako je sam Čejni mogao da se izjasni protiv Trampove nominacije još 2015. godine - on to nije učinio. U privatnom razgovoru mi je rekao da će podržati Trampa jednostavno zato što je kandidat Republikanske partije. Njegova ćerka je zatim slijedila istu logiku. Kasnije sam čula da je zažalio zbog ove odluke, ali već prekasno za njega, njegovu ćerku i Ameriku.
U svakom slučaju, potrebno je osloboditi se starih mitova o američkom Zapadu sa njegovim navodno direktnim i otvorenim ljudima, ili o praktičnim i pragmatičnim stanovnicima srednjeg zapada i toplim i društvenim južnjacima. Šest godina nakon Trampove revolucije, većina republikanaca u ovim regionima preferira teorije zavjere, a ne istinu, plemensku lojalnost zemlji i lažne bogove demokratije. Kada je glasačima u Vajomingu zatraženo da biraju između sluškinje Trampove "Velike laži" i kćerke kaubojske aristokratije, glasači Vajominga su prihvatili psihopatskog boga koji je propao.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
(Copyright: Project Syndicate, 2022.)
Bonus video:
