Jedan se dio čovječanstva polako budi iz nesvijesti. Bojim se prekasno. Anestezirani, uljuljkani u doba korektnosti i obilja, barem u onom dijelu svijeta kojeg se uopće pita za mišljenje, progresivni, lijevo-liberalni politički krugovi otvaraju oči užasno mamurni i užasnuti činjenicom da su se konzervativni, regresivni i, rekao bih, primitivni politički projekti u međuvremenu oporavili pa čak, što se kaže, došli na štih.
Misleći da se podivljali kapitalizam tako može držati pod kontrolom upravo su liberalne i lijeve politike terorom političke korektnosti i fiskalnim fašizmom doprinijele oporavku i usponu radikalno konzervativnih i, time, opasnih politika.
Liberalni, nazovimo ga, slobodoumni dio zapadnog svijeta brzinom bolesne kornjače počeo je shvaćati ključne probleme. A s obzirom da su ga pokrenuli kao algoritam cijeli je proces nemoguće zaustaviti. Sustav više ne ovisi ni od koga, svijet je postao ovisan o sustavu kojemu ljudi služe namjesto da sustav služi ljudima. Kapitalistička, zelena ljevica zato sada opet okreće glavu od mjesta nesreće tvrdeći da se stvar može popraviti ukoliko se okrenemo čistim energijama i ostalim papazjanijama kojima prikrivaju u povijesti nezabilježenu političku bezidejnost. I to u trenutku kada raspomamljeni konzervativci skidaju kondome s nuklearnih bombi prijeteći općenjem bez zaštite. Sve zbog toga jer ne žele priznati vlastite zablude i preuzeti odgovornost za većinu toga što se trenutačno događa u svijetu. Obukli su odijela i kompletiće i uljuljkali su privid sigurnosti za koju nigdje nisu ostavili nikakav garant. Kad su shvatili da je bitna samo pojavnost, puka forma, desni su radikali samo otišli u iste butike i, dok si rek'o dijalektički materijalizam, evo ti njih na sceni u prvim redovima.
Suptilne represivne metode
I kapitalizam i komunizam žele nestanak države. Komunizam je odavno otišao u ropotarnicu povijesti a liberalne i lijeve snage su prihvatile kapitalizam kao neminovnost jer u sebi ima upisanu ekonomsku slobodu koja kao, posljedično, pojedincu garantira slobodu u svim područjima života. Odbacivanjem komunizma krenulo se u slabljenje tradicionalnih institucija države kao prevladanih i bespotrebnih s naglaskom na bespotrebno skupih. Tu na povijesnu pozornicu stupa tzv. civilno društvo. Riječ je o „nevladinim“ udrugama koje se bave specifičnim projektima zaštite ljudskih prava i sloboda, ekologijom itd. Dakle, ono što je nekada delegirano državnim institucijama polako postaje ingerencija civilnog sektora dok ostatak institucija države tu treba biti tek kao regulator i garant sprovođenja u sustav upisanih prava, sloboda i dužnosti. Odustalo se od emancipacije pojedinca i društva kroz obrazovanje te se okrenulo provjerenoj metodi - represiji. Represija je u ovom slučaju, na zapadnoj hemisferi ludnice, uglavnom ekonomska zbog čega suvremeni sustav privatno najčešće nazivam fiskalnim fašizmom. A njega omogućava jezični teror političke korektnosti. Drugdje su represivne metode manje suptilne ali su tamo delegirane „civilnom“ batinaškom sektoru (nedavno događaji u Novom Sadu). Zbog toga za sve češće fizičko nasilje nitko ne odgovara.
Globalna kula babilonska podrhtava jer su joj temelji pogrešni. Tjeranje maka na konac s propisima koji nisu isto primjenjivi u, recimo, Švicarskoj i BiH omogućilo je ponovni uzlet politika za koje se smatralo da su davno prevaziđene. Meni samo nije jasno kako se to očekivalo u svijetu u kojemu se odustalo od klasičnih metoda emancipacije - obrazovanja i socijalne sigurnosti.
Pri tome je primitivnim politikama; čiji uzlet vidimo u cijelom svijetu (dovoljna su dva primjera: ukidanje prava na pobačaj na federalnom nivou u SAD - u i, recimo, donošenje zakona koji poslodavcu omogućava da za vrijeme štrajka radnika jednostavno privremeno uposli druge radnike u Britaniji); ostavljeno vremena na pretek da se jezično preformuliraju i time stave u okvire važećih zakona i propisa. Svijetu u koji srljamo bitno je tek da „na papiru“ sve bude čisto. Dok god, na primjer, američki rasist ljude crne boje kože naziva Afroamerikancima problema za sustav nema.
Zvučat će brutalno, ali u trenutku mi se učinilo, dok smo se mi fino obraćali jedni drugima da nacisti, rasisti i svakojaki drugi šljam, sjede i pokušavaju skužit kako će jezična formulacije njihove politike biti u okvirima zakona i propisa. Važno da su „na papiru“ čisti, da dođu do forme iza koje će biti moguće provući kakvu god svinjariju poželiš.
Rađanje „ljudskih resursa“
Najbolji primjer perfidnosti sustava i jedan od dokaza da su konzervativne politike odnijele pobjedu, dok se „zeleni“ bave problemom skladištenja potrošenih auto baterija, jeste formulacija - Human Resources. A sjetite se koja je i kakva politika prva u povijesti ljude, određenu grupaciju, zajednicu, nazvao resursom i sve će vam biti jasno. Budući smo odavno postali legalisti, koji će svijet urediti prihvatljivim obraćanjem i osigurati sebi cijelu vječnost pasivne agresije koja proizlazi iz toga, mi smo, kad je već takav propis, spremni prihvatiti da smo u 21. stoljeću postali neka vrsta nesavršenog rudnog bogatstva koje bi moglo praviti probleme jer osim uporabne vrijednosti ima i nekakve potrebe.
Uzalud što su nam pred nosom primjeri užasa kroz koje prolazi običan puk mi se i dalje držimo društvenog algoritma koji je odavno izvan kontrole. A, pišući o istrazi provedenoj nakon požara u pogonu Grenfell tower u kojemu su život izgubile 72 osobe, Kenan Malik ukazuje kako ta istraga pokazuje „…nemoral sistema koji zanemaruje i prezire obične ljude, sistema koji je projektiran da im oduzme glas, a nekima i život.“ I sve se to događa jer se kao dovoljna naknada za navedeno i stvar koja bi mogla biti temelj boljeg i pravednijeg svijeta uzela bezlična politička korektnost iza koje su našli način sakriti se i nacizam i rasizam i mizoginija i prosta patološka sklonost nasilju itd. Zato ju smatram duboko pogrešnom taktikom upravo jer vjerujem u onu drevnu - na početku bješe riječ! Pohlepni i konzervativni su skužili gdje je jadac pa su se organizirali kako bi od nečega, kako kaže Malik, što je donedavno bilo krivično djelo stvorili situaciju koja je u skladu sa zakonom. Što je kapitalizmu jedino bitno. Tu nema nijansi i nema se o čemu raspravljati. Dakle, imamo biti kuš!
Kako rekoh na početku, bojim se da smo se prekasno probudili. Rat civilizacija više nije moguć iz prostog razloga što je civilizacija odavno odbačen koncept. Slijedi nam, osim ako se ne pojavi „deus ex machina“, razdoblje najvećeg barbarizma u povijesti, rat bez političkog i ekonomskog cilja, borba za puko preživljavanje, rat za goli život, rat, dakle, do istrebljenja. Resursi su ionako tu da se troše i odbace. Ovako kao što ja potrošim preko tisuću riječi da bih tek zagrebao po površini najdublje rane na koži čovječanstva u povijesti.
Nikom ništa, rekao bi tzv. narod.
Bonus video:
