Suša se gotovo arhetipski doživljava kao pranevolja, muka nad mukama, što je vjerovatno trajni pečat sapijensovog prelaska na poljoprivredu, prije nekih deset-dvanaest hiljada godina.
Ponovo suša. Kažem ponovo - jer suša je uvijek pod nekim navodnicima, citat, u nekom diskurzivnom prizivanju - koliko god se to kosilo sa našom (smiješnom) kolektivnom iluzijom o sveopštem napretku, jer držimo da suša pripada prošlosti, slavnim i teškim vremenima epskog zamaha ili bar biblijskog backgrounda.
Onih sedam mršavih krava koje najavljuju sedam sušnih godina u temelju su naših strahova, bez obzira na promjene u okruženju i pređeni civilizacijski put.
U naše vrijeme “suša” gotovo da je postala isključivo metafora. Tu riječ potegnete kada god govorite o deficitu onoga što je, poput vode, spasonosno i neophodno. Hoću reći, gotovo izvjesno da ste u životu češće govorili o suši kreativnosti ili suši ljudskosti, ili čega već, nego o stvarnoj suši.
Aktuelni globalni problem je vratio sušu, na velika vrata. I to odmah nakon pandemije i krvavog rata, eto, da religijski mistici malo živnu. A sve to nas jasno podsjeti da ta selidba riječi u metaforu, nikad nije konačna, bar kada je riječ o onome što pripada prirodi.
Čitamo o istorijski niskom vodostaju svjetskih rijeka, od Jangcea do Rajne i Dunava. U umjetnosti najbolje “dokumenotovana” suša je američka tzv. “Pješčana činija” (Dust Bowl). Suša u Sjedinjenim državama, u pratnji Depresije, tridesetih godina, zbog pogrešnog načina obrade zemlje na Srednjem zapadu, izavala je nevjerovatne pješčane oluje. Čitava pojava je vrlo prisutna u književnosti, ali posebno zanimljivo i u likovnim umjetnostima.
Tradicionalna svijest nerijetko sušu, kao i ostale prirodne nesreće, prije svega doživljava kao božju kaznu. Što je, pored svega ostaloga, krajnje megalomanski… Ako vjerujete da je sasvim valjano opravdanje za poplavu ili zemljotres to što vjernici manje idu u crkvu, na primjer. Ili što muškarci previše piju.
Gotovo smo zaboravili da je u pola Crne Gore suša, ili makar polusuša bilo uobičajeno stanje. Kad je stvarnost, onda je muka i dovijanje da se pretekne, a kada je metafora, onda je - suša odgovornosti, suša morala, suša pameti… ali i kadrovska suša. Vječiti pečat Crne Gore.
Uzgred, jedna opaska: vjerovao sam da će političke promjene u CG učiniti da postane vidljiva čitava jedna kreativna i dinamična CG koja čeka da se popne na scenu… To je bila krajnje naivna, možda i budalasta pretpostavka. Umjesto nove energije, dobili smo cinični omaž “bivšima”.
Na žalost, većina političara koji je trebalo da u današnjoj Crnoj Gori budu nosioci duha promjene, nisu bili u stanju da demonstriraju radikalnu različitost u odnosu na DPS paradigmu. Slušali smo vrlo slična (ponekad čak i nespretnija) folirantska objašnjenja koja ne bi “popio” ni današnji osnovac, a kamo li ozlojeđeni građanin. Slično su govorili, slično se osmjehivali, slično se gordili sopstvenim “postignućem”. Zar nisu čak i slično obučeni? Slično se ponašaju na utakmicama i u diskotekama.
Politički govor je i dalje ostao prostor obmane, jer atraktivna ekspresija ne može nadomjestiti baš svaku prazninu.
Tu je, izgleda, najrazornija suša. Nema ljudi. Ili ih je (i ovaj) sistem učinio “nevidljivima”. Ovi koji su došli pod zastavom novoga, pokazali su samo jezivu žilavost starog svijeta i mentaliteta.
Ta suša hrabrosti da se javno djeluje odgovorno, ubi Crnu Goru gore od svake druge…
I sve tako. Suša u postmoderno doba: presudno odsustvo.
Na rumunsko-srpskoj granici, vodostaj Dunava toliko je nizak da se vide olupine njemačkih brodova potopljenih u Drugom svjetskom ratu.
Suša učini da, neočekivano, ispliva - prošlost.
I to, ne samo olupine, već i vampiri najmračnije istorije. Sve je odjednom tu, oko nas. Sveprisutno kao suša.
Bonus video:
