Crna Gora se sama sobom brani od ekstremizama i jednoznačnosti. Svojom slojevitošću ona je preveliki zalogaj svakome ko hoće da je ugura u neku od ideologija ovoga svijeta. Zvuči istinito kada kažemo da je ona zemlja kao i svaka druga, ali nećemo pogriješiti ni ako istaknemo sve njene posebnosti. Lično, volim da se poigram sa njenim imenom i da primjetim kako je Crna Gora, svojevrsna Sveta Gora. Iz obilja njenih patnji, muka i iskušenja, izrastao je niz spomenika (materijalnih, pisanih, predanjskih) i tekovina ljudskog duha, po kojima je ona cijela bliže nebu nego njeni veličanstveni planinski vrhovi.
Crna Gora izmiče pojednostavljenjima i teško je ugurati u okvire koje ljudi unaprijed pripreme u svojim glavama. Ako ustvrdite da se radi o zemlji koja je isključivo planinska, demantuje vas morska obala. A ako kažete da je ta ista obala nešto najljepše što ova zemlja ima, demantuje vas Crno jezero… Ćirilicu nadopunjuje latinica, latinica ne ide bez ćirilice. I tako redom. Crnom Gorom.
U sred Crne Gore bijeli se manastir Morača. Zadužbina unuka Stefana Nemanje. Umjetnički kompleks raznih stilova i tradicija. Svjedočanstvo Hristovog jevanđelja koje se od Palestine, preko antičke Grčke, širilo kroz sve tradicije i ambijente i stiglo do nas u najljepšem mogućem obliku. Njegov središnji položaj nije samo geografski, već i vremenski. Kao što se svojim prostornim položajem nalazi u samom središti državne mape, tako i vremenom nastanka Morača stoji matematički tačno između prvih spomenika hrišćanstva na ovim prostorima (Duklje, Zlatice…) iz petog vijeka i nas sadašnjih u 21. vijeku.
Bijela nemanjićka lavra i njena bogata istorija demantuju naopaku i svađalačku ”nauku” da je svetosavska tradicija u Crnoj Gori nešto strano i spolja nametnuto. Jer, Morački manastir nije ostatak nečega iza nas, nego uvijek, pa i sada, središte okupljanja, bratskog dogovora i emancipacije ljudi u Crnoj Gori. Morača nije tek muzej, nego vjekovna škola, sabor i živa zajednica.
Ovako o tome pjeva prosvećeni crnogorski knjaz Nikola, u svom ”Moračkom kolu”:
”Nad Moračom, đe uskače/ skok bijeli Svetigore./ pobožne su Nemanjića/ ruke Bogu digle dvore.
To je ćaba Moračana;/ tu se kupe, Boga mole;/ tu vijeće vijećaju/ dušmanima da odole…”
Među uglednim ljudima iz ovog kraja koji su ne samo rođeni na području Morače, nego koji su baš odgojeni na vrijednostima i tradiciji drevne svetinje, istakao bih dva Moračanina koji su obilježili pravoslavnu duhovnost u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Prvi je srpski patrijarh Gavrilo Dožić, prethodno mitropolit pećki pa cetinjski, a drugi je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Oba spadaju među najobrazovanije bogoslove svoga vremena, i obojica su značajno obilježili crkvenu i narodnu istoriju. Mitropolit Amfilohije je svojom pojavom i djelom proslavio rodni kraj, ali možda mnogima promiče kako je mitropolijsku izdavačko-informativnu ustanovu nazvao imenom čudesnog vodopada koji izbija ispod manastirske crkve. Od Amfilohijevog vremena, taj vodoskok ne uskače više samo u stihiju rijeke Morače, nego njegova blagoslovena voda zasipa domove, ljude, putnike, širom svijeta, putem talasa Radio Svetigore, stranica istoimenog časopisa, naslova i sadržaja brojnih izdanja. Može se slobodno reći da je Amfilohije, preusmjerio tok Svetigore od prirode ka ljudima. On je rijeku okrenuo ka ljudima, a ljude pokrenuo u rijeku, u blagoslovenu povorku.
Morača je, između ostalog, galerija najljepših fresaka koje imamo. Teško se odlučiti je li ljepši oslikani životopis Svetoga Nikole u maloj moračkoj crkvi, ili glasovito remek djelo u kom gavran donosi hranu Svetom proroku Iliji. Kao rijetko gdje drugo, ove freske pokazuju izvornu namjenu crkvene likovne umjetnosti - da bude vizuelni nauk bogoslovlja, čak i onima koji ne umiju ili ne stižu da čitaju.
Ovogodišnji jubilej 770. godišnjice manastira Morača, obilježavamo zajedno sa višedecenijskim nastojateljem arhimandritom Rafilom Kalikom, koji Bogu služi među nama još od vremena blaženopočivšeg mitropolita Danila Dajkovića, i koji, u dobrom staračkom zdravlju dočekuje i ovu obljetnicu. Koristim priliku da mu se, i ime sveštenika, vjernika i brojnih drugih posjetioca ovog manastira, zahvalim na umijeću i žrtvi koju je prinio pred morački oltar, ali ih je rasporedio i kroz moračke cvjetne bašte i lijepo oblikovane potoke.
Danas često znamo da sa ushićenjem izbrojimo 70 godina nečega, i da kakvom svečanošću obilježimo jedan takav niz. Pa eto i 770 godina Morače zaslužili su makar ovo podsjećanje, u dnevnom listu koji je i sam krenuo da ozbiljno namiče kalendarske vijence.
Bonus video:
