Ovih dana se mnogo priča o zakonu o prostornom planiranju (upravo je usvojen pritiješnjenom većinom) i o važnosti prostora za ljudsko funkcionisanje. U psihologiji je poznato koliko skladan i siguran prostor doprinosi unutrašnjem miru i stabilnosti ljudi. Navedeno je ndirektno (direktno) povezano sa ovim na što želim da ukažem jer vjerujem da se ne mogu rješavati „velika” pitanja ako nismo u stanju da riješimo ona „mala“, svakodnevna.
Skoro sam pisala o životu i smrti u Kotoru, povod je bio tragičan događaj, ali koraci ka njemu vode kroz nepravde i nepoštovanje stanovništva kojima smo svakodnevno izloženi. Prije nekoliko dana, iznenadio me u kasnim noćnim satima pokušaj izbacivanja sa parkinga koji godinama, uprkos mog dubokog uvjerenja da je to nepravda, plaćamo. Naljutilo me to. Sjetilo me a prošlo je od tada punih 15 godina kada sam sličnim povodom okupirala kancelariju tadašnjeg predsjednika Opštine (g-dina Nikole Konjevića) i na odbijanje da napustim kancelariju dok u dnevni red skupštine nije uvedena tačka - rješavanje parkinga u Starom Gradu. Tada je vlast već bila oslobodila tj. oduzela rivu ljudima iz Starog Grada koja je bila najbliže mjesto za parkiranje njihovih automobila, tada se spremalo još jedno istjerivanje...
Od tada, sistematično „korak po korak“ oduziman je prostor oko grada i ustupljivan za bogaćenje „bliskih“ tajkuna, po redu, kako se kom prohtjelo da proširi posjed i popuni svoj budžet. Ipak, nakon niza pritisaka stanovnika grada, donesena je odredba da se kazni sa 30 eura mjesečno (penzionere poslije nekoliko godina sa 10 eura) svako ko živi u gradu a želi parkirati auto bliže gradu (bez ikakve garancije da će naći to mjesto). I to je, uprkos diskriminacije u odnosu na druge stanovnike Kotora kojima je parking na najbližem mjestu stanovanja besplatan, bila neka garancija da se ne mora hodati do stana kilometar i više, a ljeti i da ne pomišljamo.
Očito nastupa „novi korak“. Komunalno koje još gazduje sa nekim prostorima mora da ustukne pred Direkcijom za javne radove koja „ustupa na korišćenje“ parkinge (ko više plati, jer se hoće tvrditi da javna preduzeća ne umiju da stvaraju dohodak, a oni ne moraju ništa smišljati za te prostore) bez ikakve odgovornosti prema stanovnicima Starog Grada. Program oslobađanja Starog Grada od života u njemu se nastavlja, treba dodati još jedan namet na one žilave.
Malo im je što ne mogu da se snabdijevaju elementanim namirnicama, što moraju platiti da im se donese sve ono što ne mogu u ruci donijeti, što je užasno komplikovana svaka opravka bilo kog dijela stana, o buci, uzurpiranju pjaca da ne ponavljam. Ova politika ima blagoslov od svih koji na pritužbe građana iz Starog Grada benevolentno kažu „ako ti ne odgovara iseli se”... Mnogi su se iselili. Istom logikom i iz zemlje. Neki trljaju ruke jer im građanstvo samo ometa započeto čišćenje svih onih koji bi da žive dostojanstveno u ovom gradu, u ovoj zemlji.
Zbog navedenog „prepada“ na parkingu (kod bivšeg Vračara) radi „predavanja na korišćenje drugom vlasniku“ (tako se to zove u kleptoliberalizmu) nije trebalo da me iznenadi jer je to čovjek uradio sa „najboljom namjerom” da me upozna sa mojim statusom i sa spiskom imena na kojemu ime mog supruga nije zaokruženo. U ovom gradu „lideru kulture” niko nema odgovornost i obavezu da vas pita o prostoru koji imate pravo koristiti, a još manje da vas obavijesti da vam je status promijenjen.
Privilegovani su davno prestali da budu odgovorni. Koliko ljudi u Kotoru je privilegovano besplatnim parkingom? Kako zaposleni u Opštini koji ne žive u gradu, a dolaze svaki dan na posao autom, plaćaju parking? Da li plaćaju „mjesečnu kartu“ (30 eura) ili „dnevnu“ (80 do 160 eura)? Kako im se to isplati ili i za njih važi pravilo kao za stanovnike Starog Grada - ako ti ne odgovara, daj otkaz. Kako to čine poslanici/ce opštinske i državne vlasti? Gdje su parkirana i za koji novac opštinska auta jer vidljivo je da nisu više „pred vrata grada“ kako je to uobičavala prošla vlast uprkos zabrani? Na čijem spisku treba biti da bi se izbjegla diskriminacija?
Pitanja su retorična jer se najmanje 15 godina (ovo tvrdim) ozbiljno ne razmatra pitanje parkinga (kvaliteta života) u Kotoru tako da to bude u interesu stanovništva u Starom Gradu i svih onih koji žele posjetiti Kotor. Još uvijek kleptoliberalizam uzima svoj danak.
Kako u ovom trenutku vjerujem da je navedeno ozbiljan znak da brige i pravde u ovom gradu ni dalje neće biti, ostaje mi misao koja me ne napušta - Koliko košta da u njemu plačem?
Autorka je aktivistkinja Anime
Bonus video:
