Ako razmatramo prirodu političkog sistema, onda nije dovoljno sagledati Ustavne odrednice o demokratskoj, ekološkoj i socijalnoj državi, i uzviknuti ‘mi smo’. To su samo karakteristike sistema koji treba urediti na postavljenim premisama i odrediti mu očekivani smisao. Sve je uslovljeno specifičnim oblikom vladavine - da bi se zamišljeni sistem i ostvario. Oblici vladavine razlikuju se po metodama i tehnikama sprovođenja političke moći. Ono nužno ne mora da dolazi od države, već može od jedne ili više političkih partija ili neformalnih centara moći. Po tome razlikujemo demokratske od autoritarnih i totalitarnih režima. Jednako važno, politički sistem određen je i specifičnim odnosom koji država ostvaruje sa civilnim društvom, ali i količinom slobode i prava za svakog pojedinca sa realnim mogućnostima da se prava realizuju.
Ustavni sud je sa nekoliko mjeseci zakašnjenja objavio odluku o neustavnosti zakona o lokalnoj samoupravi. Nastala je ogromna šteta za pravni i politički poredak. Naknade majkama sa troje i više djece prošle su sličnu sudbinu. Regrutovanje kandidata za odgovorne funkcije obilježene su sumnjivim metodama i tehnikama. Nasilje nad ženama se nastavilo bez djelotvornih mjera za suzbijanje ove pojave. Ugrožene grupe i dalje trpe višestruke oblike diskriminacije i teškoće u ostvarivanju svojih prava u upravnim i sudskim postupcima. Homofobični incidenti, prijetnje i diskriminacija su rasprostranjeni, a LGBT sklonište je zatvoreno. Pristupi zdravstvenoj zaštiti, pravosuđu, zapošljavanju i stanovanju za mnoge osobe su limitirani… Sve to, u demokratskoj, ekološkoj i socijalnoj državi?!
Za crnogorske političare identitet se gubi u narativima. Tačnije, između moći njihovih radnji (praksi) i narativa (govora). Uočava se razlika između toga „ko“ su i „šta“ su, na šta upućuje teorija političke akcije Hane Arent (Hannah Arendt). Zarobljenost u dominantnim političkim uticajima i vezama, destruktivnim, surovim, rasipničkim i lošim društvenim normama - moćima i prostorima za takvo djelovanje, u nepredvidljivosti i neefikasnosti postupaka (praksi), i moćima obećanja i oproštaja. Drugim riječima, u nedostatku hrabrosti i političke zainteresovanosti za (stvarnu) integraciju Crne Gore u EU. Samo čovjek, u govoru i djelovanju, ističe Arent, može da izrazi ovu razliku i saopšti sebe, a ne samo nešto, kao što su žeđ ili glad, naklonost ili neprijateljstvo ili strah. S druge strane, život bez govora i akcije, „bukvalno je mrtav za svijet; prestao je da bude ljudski život jer se više ne živi među ljudima“ (Hannah Arendt, The Human Condition, 1998: 176).
Ono što profesor Hokan Hajden (Håkan Hydén) naziva „naukom o normama” pomoglo mi je da sagledam „međuigru” između takvih praksi (normi) i Ustavnih garancija (pravnih pravila). Nalazim da su jedine stvarne komponente sadržane u djelovanju bili samo „partijski dogovori“ - u težnjama da dominiraju i privole sve druge da rade za njih, što postaje i njihova jedina stvarna briga o životima i pravima građana. U svemu tome, čini se da vrlo dobro odlučuju, da se koriste i da lijepo žive u svijetu stvarnih uticaja i snaga koji stoje iza takvog ponašanja. Ali to onda nijesu vrijednosti! S druge strane, kao što piše Arent, to prestaje da bude ljudski život. A to je upravo ono što ljude može učiniti 'partijskim leševima', koji žive. Stoga, ako su govori posvećeni EU vrijednostima, a njihovo djelovanje samo „fabrikovanje“ (istih) vrijednosti, onda su djelovanje i govor - piše Arent, toliko blisko povezani da se pita - Ko si ti? Bez praćenja „govora“ - a to je sve ono što slušamo o (EU) vrijednostima, djelovanje nas vodi da prepoznamo otkrivajući karakter 'ko su', ali i da pratimo predmet njihove logike. I tako smo dobili 'logiku partije' a izgubili predmet, djelovanje na stvarnim EU vrijednostima.
Engleski filozof i jedan od osnivača moderne političke filozofije, Tomas Hobs, u svom glavnom djelu Levijatan, iz 1651. godine, razvija uticajnu tezu teorije društvenog ugovora. U čovjekovom najboljem interesu je da formira državu i obezbijedi društveni mir, i tako izađe iz situacija u kojima „svako vodi rat protiv svih“ (Lloyd & Sreedhar 2020). Za Hobsa, nedonošenje odluka znači držanje opcija van dnevnog reda (Blau 2019: 115). Pokazane slabosti nijesu ništa drugo negoli sjenke partijske logike i moći, vidljivo postavljeni iznad svih, pa i nacionalnih interesa. Tako je i EU agenda danas postala opcija 'van dnevnog reda'. Ono što je tada za Hobsa predstavljao društveni mir (država), u Crnoj Gori to su institucije sistema. Zato se institucije moraju osloboditi partijske logike i moći, da bi se pomirila podijeljena zemlja. Ali to će trajati, ističe Hobs, sve dok se „čast ne bude pridavala onima koji ih odbiju, a sramota onima koji ih izazivaju“ (Hobbes Thomas, Leviathan, 1998: 63).
Političari ne nude odgovore na probleme građana. Zato je teško zamisliti bilo kakav napredak. Glasno saopštavaju da smo ekološka država, da brinu o građanima, da ćemo postati prva naredna članica EU… da ćemo dobiti završna mjerila povodom pregovora o članstvu u EU. Čudno je što u navedenim stavovima ne postoje sličnosti sa stvarnim vrijednostima, ali ni sa prirodom političkog sistema koji smo zapisali. Građani svakako zaslužuju podršku na evropskom putu. Da bi se to desilo, partijski interesi, strahovi i uništavanje jedni drugih ('logika partije'), moraju se zamijeniti i podrediti logici, interesima i dobrobiti države ('logika države'). A zavisi samo od njihovih sposobnosti i stvarnih ciljeva.
Iz jednakosti naših sposobnosti proizilazi jednakost nade u postizanje naših ciljeva. Stoga, ako dvojica žele istu stvar koju ipak ne mogu uživati obojica, oni postaju neprijatelji i na putu prema cilju (a to je u prvom redu njihovo sopstveno očuvanje, a ponekad i samo njihovo oduševljenje) pokušavaju uništiti ili potčiniti jedan drugoga. (…) No, i sam osvajač će biti u sličnoj opasnosti od drugih (Hobbes Thomas, Leviathan, 1998: 83).
Zašto onda crnogorski političari u narativima ističu i traže 'nešto', a u njihovom djelovanju fabrikuju da se to (isto) nikada ne desi? Ili bi jedino moglo da uspije po logici partije? Zbog toga, čini se da i dalje ne uspijevaju da se oslobode osjećaja doživljenog - o dominaciji i moći (jedne partije). Sve to zasnovano na metodama i tehnikama koje nas podsjećaju na istoriju jednog vremena. Ipak, logika partije i generisanje političke moći nijesu uslovi za evropsku perspektivu. Ako se tako nastavi, pokazaće se da nema dovoljno sposobnosti i političke zrelosti koja bi 'logikom države' odgovorila na očekivanja građana. Sve to, 370 godina nakon Levijatana - mi i dalje tražimo društveni mir i način da izađemo iz situacija u kojima „svako vodi rat protiv svih“.
Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika
Bonus video:
