Došao Frojdov unuk Lisjen da slika kraljicu Elizabetu II, bješe to sudar dva imena, dvije slavne porodice, dva markera epohe. Za taj susret Če Gevara bi izabrao rečenicu svoga đeda Roberta: jedino plemstvo u koje vjerujem, plemstvo je darovitih ljudi; a onda bi sjeo negdje sa strane, da zapali duvan, u predahu između dvije bitke.
I šta bi Če vidio?
Najveći portretista XX vijeka, što god to značilo, Lisjen Frojd blago pognut nad štafelajem. Sa druge strane, bakica od sedamdeset i kusur, ukočena kao da se fotka, pomirena i svedena, sa jedva primjetnom nelagodom, koja mi se možda pričinjava. Ili se pričinjava samom Čeu, onako umornom, rekoh li, između dvije bitke.
Slika bi bila manje zavodljiva da Frojd nije Elizabetu II, kraljicu vaskolikog Komonvelta, stavio na platno od 24x15cm, što je najluđi presedan u istoriji portretisanja krunisanih glava i scena da prsneš od smijeha.
Čuvena je Frojdova pastuoznost i nervozan potez četkicom kojeg se nije odrekao da ugodi njenom visočanstvu. Poznata je i teorija, ne baš sasvim bez utemeljenja, kako je Frojd zapravo naslikao autoportret, na tragu svog đeda valjda, koji je u svakom djelu tražio odnos autora sa samim sobom.
Duboko je more interpretacija, ali meni je najdraže da ćutim i uživam. Gledam kraljicu, sjedi ispred te zajebancije od platna na divovskom štafelaju koji mu ga dođe kao prazno raspeće; sjedi Elizabeta II ni da je u čekaonici kod zubara, sa teškim mirisom terpentina u nosnicama i ko zna kojom brigom ispod krune. Gledam umjetnika koji je sveo tradiciju britanske politike, norme i moći na lice jedne starice, pa ga uveo u okvir veličine bojanke za đecu.
Sve su ovo učitavanja, sasvim moguće; za godinu i kusur kraljica je dolazila više puta da pozira Frojdu i njihov odnos mora da je bio slojevit i važan. Slikar je dobitnik važnih odlikovanja britanskog dvora. Pokojna Elizabeta znala je kome ide pod kist, hrabro je založila lice savremenoj umjetnosti. To je za svaku pohvalu. Ali čini mi se da je Frojd morao računati na sliku samog sebe dok slika kraljicu, da je kompozicija umjetnika koji određuje mjeru zemaljskoj vlasti važnija od samog portreta - nešto što bi i Ernesta Gevaru de la Sernu razgalilo, pod uslovom da nije dremnuo, onako umoran, u predahu između dvije bitke.
Šta znači taj mali format?
To niko ne može pouzdano znati. Neki kažu da je razlog bio praktičan, da bi kraljica manje pozirala. Frojd je tražio portret Elizabeti, a ne ona njemu. Ali znamo i da je englesko kraljevstvo progutano od strane nadirućeg novog doba, da je samo koncentracijom jedne žene, u ovom slučaju slikarskog modela, održavan simbolički privid koji se poslije njene smrti u znatnoj mjeri gubi.
Kraljica na malom platnu, naslikana 2001. godine, kao da govori da se kruna uzela u granicama ovog svijeta, da staro sebe posmatra u zrcalu, sa facijalnom pretenzijom unutar koje još bukte oči željne slave. Ali, u formatu ajpeda, kruna postaje tek još jedna slika, atrakcija, isluženi oblik pomodnog obožavanja minule moći.
Zanimljiva je priča da je slikarev đed Zigmund liječio Elizabetinu svekrvu Alis koja je jedno vrijeme pričala sa Budom i Isusom, što je novela za sebe, vrlo neobična, kakva i priliči nemirnom početku tridesetih godina prošlog vijeka i čitaocu voljnom da gugla.
Ali tek je Frojdov unuk uspio da uhvati svu protivurječnost engleske istorije i njene sadašnjosti, tešku auru bivše imperije zatočene u pravougaoniku, dok milioni šaraju prljavim prstima i gledaju sa visine kako jedna dama odlazi.
To se zove proboj umjetnosti, snaga koja sažima trenutak i pretvara ga u simbol onog što će doći. Fotografija dvoje ljudi, kraljice i slikara, vjerovatno je najpoznatije djelo fotografa Dejvida Dosona.
To ti je život, rekao bi Če i naredio pokret; pauza između dvije bitke je prošla, već ga nema, vratio se na svoje mjesto, spreman da pogine za ideju.
Neka je laka zemlja staroj kraljici. Hasta la victoria siempre, Comandante.
Bonus video:
