Ovdje se već decenijama ne hapse ruski špijuni/agenti/saradnici. (Zato nam je sve ovakvo kakvo je, reći će cinik.) Tako da je aktuelna akcija unekoliko novost za domaću javnost.
Prije toga - od 1948. pa negdje do sredine ili kraja osamdesetih, nije bilo teže etikete u Crnoj Gori nego što je “ruski špijun”. Za koga se to čuje, sva vrata bijahu namah zatvorena a podozrenje ga je pratilo do kraja života. To je ono vrijeme kada je Izet Sarajlić lirski reagovao na takve okolnosti - Voleti Rusiju unosno nije... I nije bilo, tada.
A onda su, najednom, preko noći, maltene, došle godine kada je ovdje “voleti Rusiju” postalo “unosno”, pa gotovo da bi se moglo reći i popularno. Čitavi trgovi su odzvanjali: Hoćemo Ruse. Ono što možda jeste crnogorski specifikum je činjenica da se sjećate istih političkih lica kako šire iracionalnu ljubav prema Rusiji, jednakom strašću kojom danas pozivaju na oprez i na uzbunu. Kojoj ima mjesta, odavno. Jer, to vrijeme kada u Crnoj Gori bijaše “unosna” ljubav prema Rusiji oblikovalo je dobar dio poziciono-opozicione tzv. političke elite u proteklih trideset godina. Ali, sve ovo je samo jedno od lica crnogorske političke šizofrenije.
Još jedno podsjećanje, koje, makar malo pojašnjava cijelu sliku sa Rusima i njihovim običajima u ovoj sferi djelovanja. Svojevremeno su upućenim ljudima djelovale komično i neiskreno izjave Josipa Broza i drugih iz njegove generacije kako oni nisu sarađivali sa NKVD, zloglasnom sovjetskom tajnom policijom, pretečom još zloglasnijeg KGB. Sve to je bilo smiješno onima koji su znali jedan detalj: tadašnji komunisti, bilo gdje u svijetu, postajanjem članovima partije preuzimali su obavezu saradnje sa NKVD. To je, dakle, bila, rado prihvaćena politička obaveza. Te je stoga kasnije batrganje o partijskom stažu neukaljanom saradnjom sa monstruoznim službama bilo, kako rekosmo, komično i naravno, neistinito.
Svega ovoga sam se prisjetio, jer je očito da (i) danas postoje Crnogorci koji smatraju da već rođenjem imaju obavezu da - rade za Ruse.
Iako će prvi impuls u cijeloj aktuelnoj epizodi izgledati idealan za humorne registre, intonacije poput onih iz Bećkovićevog “Špijuna u Rovcima” (uostalom, što će ovdje špijuni kad se svakome zna što misli i za koga je), nije ova priča ni naivna a ni tako smiješna. Da je makar ne ispratimo do kraja. Uključujući i upoznavanje sa svim likovima...
A ide mnogo toga na ruku toj vrsti političkog mraka.
Vlada je, pročitasmo, odlučila da dodijeli 900.000 eura za otvaranje dvije vjerske škole?
Jedna strana problema je treba li vlada uopšte finansijski da učestvuje u otvaranju vjerskih škola. Da na taj način pomaže Crkvi koja ne plaća porez i čije finansije niko ne kontroliše? Dok preko sms poruka skupljamo novac za teško bolesnu djecu, a jedan od bitnih razloga za rebalans budžeta je i nedostatak ljekova. Hoću da kažem - sigurno su se mogle bolje i plemenitije potrošiti.
Duga strana problema je i pitanje - koja je društevena logika u svemu ovome? Ili su ovo predizborna čašćavanja? Ko i zašto ima pravo na ovakve predizborne egzibicije? Prošloj vlasti smo ovakve poteze grdno zamjerali.
Zanimljivo: još nemamo kompletirane pravosudne organe, popunjen Ustavni sud, što bijahu, smije li se podsjetiti, ključna obećanja tzv. manjinske vlade, ali imamo potpisan tzv. Temeljni ugovor i dvije novootvorene pravoslavne škole? Da je Joanikije premijer teško bi bolje prošli...
I ne samo u toj sferi. Izgleda da je prosvjetna zona posebno podložna. Upravo dok završavam tekst pojavljuje se vijest o jednom jezivom događaju. Mnogo strašnijem zapravo, od modrica. U jednoj podgoričkoj osnovnoj školi trojica dječaka prebili su jednoga jer je rekao da navija za Ukrajinu.
Izgleda da u Crnoj Gori obuka za “ruske ljude” počinje baš rano...
Bonus video:
