Stvarno je tuga i golemi peh živjeti van istorije, ali takva je sudbina zadesila jedno drvo u centru Podgorice. Drevni platan nalazi se u ulici Novaka Miloševa i mada je stariji od Novaka Miloševa, niko mu to ne priznaje. Po razgranatom divu pišaju pudlice, kače se oglasi za jogu, bez dužne pažnje i počasne gradske ploče.
Platan je na tom mjestu od 1812. i za čitaoce iz centra to je najstarije stablo u glavnom gradu, dok za građane van vodovodne mreže primat i dalje ima hrast sa Pelevog brijega, nikao dok je Kolumbo još mislio da je otkrio Indiju.
Svaka čast, ali šta da radimo sa prastarim stablom u strogom betonu, pa još u osvit lokalnih izbora sa istorijskom pretenzijom?
Pitanje nije jednostavno kao što se u prvi mah čini. Znam da je lijepo skrenuti pažnju putniku namjerniku, ali čim to uradiš, jedno neopterećeno zdravo lisnato biće postaje predmet pažnje ludaka. Ako ne ludaka, ono makar docenta, publiciste, te ulaskom datog specimena u crnogorsku povijest možeš očekivati da o njemu nakrpaju i kod Marića u jutarnjem. Slavnog telebarda uzimam pošalice radi, ali shvatili ste, plejada pametara spremno čeka da premjeri korijen do posljednje žile.
Kad je drvo zasađeno? Ko je na njemu visio, ko vezao konja? Sve su to otvorena pitanja, i samo nedostaje ploča da ljudi uoče kako je pred njima istorija. Ako ćemo pravo, ovdje se ni junaku ništa ne priznaje dok ne ode pod ploču, pa što bi sa stablima bilo drugačije? Može se reći da naša najbolja stabla dijele sudbinu svog naroda, što već zvuči kao kletva, ili početak predizbornog govora.
Evo, recimo, neka opštinska vlast sjutra riješi da ispuni jedno staro obećanje i ispravi dug prema „našem platanu“ koji je uprkos svim nedaćama „istorije našeg naroda“ ostao čvrst, „kao što je duh ljudi ovog krša“, itd… Recimo da se pacifikuju poslovično nezgodni žitelji Pelevog brijega novim slojem vrelog predizbornog asfalta. Ali, šta je sa ostalim opasnostima koje vrebaju?
Heroj iz kvarta može da ureže đoku ili svastiku kad na svečanoj ploči vidi omrznuti grb rođene zemlje. Ili se naknadno otkrije da je na najdebljoj grani visio pošten kvisling. Pa još ako mjesni pop u čvoru prepozna sveca - eto zakrčenja u centru grada na crveno slovo.
Biološki fenomen, ergo, tumačen kao istorijska činjenica, postaje komunalni problem. Komunalna činjenica, tumačena kao istorijski fenomen, postaje biološki problem. I eto razloga za sječu!
Znam, sve ovo djeluje paranoično, ali balkanski špijun koji vam se obraća odavno gleda kako sve što pređe u sferu politike postane žrtva narodnjačkog kiča i jagme za prestiž, u društvu koje istinska čuda prirode ne prepoznaje, kao uostalom ni prirodu lokalnih izbora. Zato mi paše da platan ostane silan i jak bez istorijske obaveze da nekome znači više nego što svojom debelom korom zaslužuje. A to je već mnogo i previše. Neka drvo nastavi svoj put prirode, bolje da mu se ne miješamo u rabotu kad ga već nismo primijetili prvih dvjesto godina.
Na kraju, šta znače sve te godine i kalendarske recke? Koje dobro čovjeku dolazi od toga što bilježi vremenski fluks? Brojati godove mu dođe kao da se baviš jedinicom mjere, kao da slaviš kilogram ili hektar. Glupo i nepotrebno. Platan je preživio upravo zato što nije „naš“, nego je umočen u anonimni protok vremena. To čudo je teklo uvis, čupalo vlagu iz podzemlja i pulsiralo u punoj snazi, spremno da bukne i zazeleni svake godine sve smjelije. I briga drvo za Novaka Miloševa (kao što je uostalom i Novaka Miloševa briga za Novaka Miloševa), svi ćemo pod onu ploču, sve škatule i ćese u koje pokušavaš da uturiš svoj mali tronjavi život budu smiješne pred jednim tako žilavim primjerkom.
Počela je, rekoh, borba za novu gradsku vlast. Baš lijepo. Turite starom platanu ploču i na njoj napišite da je život besmislen i divan. Šta drugo reći kad iz betonskog potiljka grune čista snaga.
Trebaće te snage glavnom gradu, ali i državi, da prežive svoje lude opsesije i pogrešne izbore.
Bonus video:
