Potez Ukrajine da podnese zahtjev za članstvo u NATO naišao je na poprilično iznenađenje u Briselu. Vrlo malo njih je vidjelo da se to sprema i iako tamo postoji mnogo simpatija prema Kijevu, nemojte očekivati da će se zemlja brzo pridružiti vojnom savezu, kao što je predsjednik Vladimir Zelenski obećao kada je najavio najnoviji potez. U stvari, ne očekujte mnogo po ovom pitanju uskoro.
Najčešće tumačenje koje čujem kada razgovaram sa zvaničnicima NATO-a tiče se momenta u kojem je Zelenski najavio svoje namjere - samo nekoliko sati nakon velikog šoua Vladimira Putina u Moskvi, u kojoj je ruski lider potvrdio namjeru da pripoji novu ukrajinsku teritoriju i još jednom zaprijetio Zapadu nuklearnim oružjem - zveckanje sabljama.
Medijski iskusan, Zelenski je morao da "ukrade Putinovu slavu", rekao mi je jedan zvaničnik i, sudeći po medijskom izvještavanju, uspio da natjera ljude da pričaju o nečem drugom osim o najnovijem potezu Kremlja. Razgovor, međutim, vjerovatno neće trajati toliko dugo.
To me je takođe podsjetilo na još jedan potez Kijeva, ranije tokom rata: pritisak na Zapad da se uvede zona zabrane letjenja iznad Ukrajine. Nekoliko dana ukrajinski zvaničnici su se zalagali za ovo, a stručnjaci su raspravljali o prednostima i nedostacima toga. Ali nemogućnost toga značila je da su sva čavrljanja ubrzo zamrla i da se o tome ozbiljno ne govori od početka marta.
Ista sudbina će vjerovatno zadesiti nastojanja Ukrajine za članstvo u NATO-u i to iz istog razloga: Zapad, koji ovdje predstavlja NATO, ne želi ni na koji način da bude uvučen u ovaj sukob. Da biste razumjeli zašto, ne morate da tražite dalje od konferencije za štampu generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga u Briselu kasnije, tog istog dana.
Da, rekao je kada su ga pitali o kandidaturi Ukrajine za NATO da "svaka demokratija u Evropi ima pravo da se prijavi za članstvo u NATO-u, i da NATO saveznici poštuju to pravo. I mi smo iznova i iznova izjavljivali da vrata NATO-a ostaju otvorena".
To je u suštini bio način da NATO-a da smiri Ukrajinu (kao i druge zemlje koje teže NATO-u, kao što su Bosna i Hercegovina i Gruzija) od kada je na samitu NATO-a 2008. u Bukureštu odlučeno da je jednog dana ta zemlja dobrodošla da se pridruži Klubu. Ovde se ništa nije promijenilo. Ali ono što je važnije sa te konferencije za novinare bile su dvije druge rečenice Stoltenberga.
Prva je bila "NATO nije strana u sukobu". Upravo tu rečenicu je ponovio još dva puta tokom svojih 18 minuta pred novinarima. NATO je spreman da brani svaki pedalj sopstvene teritorije, a članice alijanse i dalje veoma žele da, snabdijevanjem oružjem i municijom, Kijevu pomognu da porazi Rusiju.
Ali nemojte očekivati da će NATO priskočiti u pomoć na bilo koji drugi način. Vojna konfrontacija sa Moskvom je nešto što treba izbjegavati bez obzira na sve. Dakle, sve dok je ruskog prisustva na ukrajinskoj teritoriji, čitava ideja da se Ukrajina još više približi članstvu je prilično sporna. Isto važi i za Gruziju i njene zamrznute sukobe.
Druga rečenica koju je Stoltenberg izgovorio, a koja potencijalni prijem Ukrajine čini još spekulativnijim je ova: "Mi podržavamo pravo Ukrajine da izabere sopstveni put, da odluči u kakvih bezbjednosnih aranžmana želi da bude dio. Zatim, odluku o članstvu, naravno, mora da donese svih 30 saveznika i mi te odluke donosimo konsenzusom".
Potreba za konsenzusom je pravi ubica ukrajinskih nada. I produžiće čekanje ma koliko Kijev insistirao. Ovde ne morate da tražite dalje od Finske i Švedske. Njihove kandidature za članstvo u NATO-u naišle su na veliku dobrodošlicu kada su se prijavile u maju ove godine. Bio je to svrsishodan proces, baš kao i onaj koji Zelenski traži, a neki koraci su preskočeni ili se o njima vrlo brzo odlučivalo.
A neko vrijeme se čak govorilo o tome bi se nordijski par mogao pridružiti krajem ljeta. Sada smo u oktobru i nema naznaka da turski parlament ili predsjednik daju zeleno svjetlo sve dok Stokholm ne učini neophodne ustupke. Osim toga, ni mađarski poslanici još uvijek ne žure da glasaju za.
Ukrajinske planove za članstvo podržalo je devet predsjednika zemalja Centralne i Istočne Evrope i na dalje bi potencijalno moglo biti još nekoliko simpatizera, u zavisnosti od toga kako se odvijaju ratna zbivanja i kako se geopolitički pejzaž u Evropi mijenja u narednim mjesecima. Ali još smo daleko od konsenzusa od 30 (32 kada se Finska i Švedska konačno pridruže).
Ono što bi moglo da se promijeni jeste da NATO ažurira način na koji postupa sa zemljama kandidatima. Do sada je to rađeno preko Akcionog plana za članstvo (MAP) - svojevrsnog pretpristupnog NATO programa za savjete, pomoći i praktičnu podršku prilagođenu potencijalnom članu. MAP ne podrazumijeva buduće članstvo u NATO-u.
Finska i Švedska su u potpunosti preskočile ovu fazu, dok je Bosna i Hercegovina u njoj od 2010. godine i još uvijek nije previše napredovala. I za Ukrajinu i za Gruziju se čak i dobijanje MAP-a do sada pokazalo nedostižnim.
Na predstojećem samitu NATO-a u Viljnusu, zakazanom za ljeto 2023, moglo bi se desiti da se MAP dodeli Kijevu ili Tbilisiju - ili oboje. Ali MAP je postao politički osetljiva riječ u krugovima NATO-a, posebno kada se pominje u vezi sa istočnim aspirantima. Možda bi to mogao biti "MAP u suštini, ali ne pod tim imenom", nešto što bi moglo biti predstavljeno kao "mapa puta" ili "konsultacije o članstvu"?
U svakom slučaju, svaki korak napred bi naravno zahtijevao konsenzus, a i jednoglasnost je potrebna i za sljedeće korake - potpisivanje protokola o pristupanju i njegovu ratifikaciju. Drugim riječima, težak zadatak za koji će trebati vrijeme.
Najveća šansa scenario za Ukrajinu, kada je u pitanju njena kandidatura za članstvo u NATO-u, leži u tome da se mnogo toga promijeni nabolje, kako na bojnom polju, tako i u političkim salonima širom alijanse, tokom devet mjeseci uoči sljedećeg samita.
Bonus video:
