Čitajući naslov, neko bi i mogao pomisliti da u sljedećim redovima želim otvoriti teološku debatu o metafizičkim pitanjima ili Postanju. Međutim, kao agnostiku, pažnju su mi uvijek značajnije privlačila ovozemaljska društvena pitanja, hegelovsko stanje duha države kao najvećeg stupnja objektivnog morala, od onoga što nas, možda, “čeka negdje tamo“. Imajući to u vidu, brine nedostatak „logosa“ ali i riječi u crnogorskom društvenom habitusu, koje posljednjih desetak godina, rekao bih, hronično pati od političke depresije.
Politički subjekti, koji čine okosnicu društveno-političkog života u svim modernim društvima, u Crnoj Gori ne razgovaraju među sobom, zakopani u sopstvene, obično binarne pozicije - „mi i oni“. Hobsov „bellum omnium contra omnes“ („rat svih protiv svih“) dao je zamah centrifugalnim silama koje razvlače svako slovo crnogorskog društvenog ugovora, do samog pucanja, stvarajući među političkim polovima - prazan skup. Jednostavnije rečeno - dugotrajna, skoro decenijska politička prenapregnutost, pred očima razara sve kohezivne elemente oko kojeg bi jedno savremeno društvo bilo spremno da se okupi. Vjerujem da prosječni crnogorski građanin već određeno vrijeme ima dilemu - koja to nit me zaista veže s onim do mene, mojim sugrađaninom, iza čega smo spremni zajednički da djelujemo? Šta je to što nam daje element cjelovitosti društva, bez obzira na razlike? Koja to nit nas čini jedinstvenim društvom?
Evropske integracije, kao sveprožimajući spiritus movens, polako gube svoj romantičarski sjaj, zbog, ponekad, „predugog putovanja u Evropu“. I pojam građanske države, čini se, nestaje pred našim očima kao ideja vodilja, zbog pogrešno nametnutog koncepta onih koji sebi daju za pravo da je suvereno tumače. Za određene političke strukture ovaj koncept je decenijama predstavljao, donekle, kvazimatematičku formulu „prvi + manjine - drugi“, a povremeno, kao reakcija druge strane na takav pristup - „drugi + manjine - prvi“. Sve dok suvereno tumačenje određene ideje, koja bi mogla biti vezivno tkivo našeg društva, pripada isključivo jednoj grupi, vladajućoj većini koja god ona bila - neće postojati prijeko nužna i sveobuhvatna inkluzivnost, već pritisak nametnutih rješenja. Nažalost, ni „ustavni patriotizam“, kao ideja zaživjela (ali i doživjela) veliki uspjeh u pojedinim društvima nakon velikih društveno-političkih lomova, pokazalo se da u Crnoj Gori ne može biti kohezivni faktor. Ukoliko pojedine političke grupacije, koje u potpunosti legitimno predstavljaju građane koje su ih birali - posmatraju Ustav kao nametnuto rješenje a ne kao akt društvenog konsenzusa, što bi on morao biti, najviši pravni akt ne služi kao gravitacioni centar okupljanja svih građana.
Da se moji stavovi ne bi pogrešno interpretirali - niti sam se ikad zalagao, niti ovom prilikom pozivam na jednoumlje. Ne mislim da je rješenje da svi mislimo isto. Vjerujem da je za Crnu Goru, kao relativno mladu demokratiju, ljekovito i zdravo da postoje različita mišljenja i stavovi, koja u konačnom dovode do prosperiteta društva. Međutim, nedostajući dio crnogorske političke slagalice je upravo dijalog, kao početak i kraj svakog dogovora. Ukoliko želimo socijalno-društveno ozdravljenje, neophodno je izađemo iz spirale političke depresije u koju smo upali u posljednjih 10-ak godina i počnemo da razgovaramo. Naše društvo je previše malo, a nažalost, previše i fragilno, da bismo smjeli dozvoliti sebi preglasavanja i nametanja gotovih rješenja oko krupnih političkih pitanja. Vjerujem da je konsenzus uvijek moguć, samo je put do njega duži. Ako 27 država članica EU, različitih političko-ekonomskih interesa, društvenih izazova i poteškoća, nacionalnih i istorijskih pristupa može dijalogom doći do konsenzusa i donošenja odluka o krupnim političkim pitanjima - zbog čega ne bi i mala zajednica od 600.000 ljudi posjedovala sličnu vještinu mogućeg? Uz poseban akcenat da oni koji vladaju, imaju posebnu, ne samo zakonsku, već i moralnu odgovornost „nad onima kojim vladaju“. Dok se ne integrišemo sami sa sobom, kao društvo, kako očekivati integraciju sa drugima u velikom mozaiku evropskih država.
Ukoliko se ne okrenemo sebi i započnemo unutrašnji dijalog, postoji opasnost da postanemo prazna ljuštura, društvo koje egzistira na auto-pilotu, bez suštine i ideje koje bi ga pokretalo. U početku, kažu, bješe „riječ“, iz nje postaše i čovjek i društvo...a bez riječi - ni toliko.
Autor je savjetnik premijera za vanjsku politiku i bivši ministar vanjskih poslova
Bonus video:
