Bez dileme je jedna od najvećih konstanti Crne Gore za sve vrijeme njenoga postojanja opšte siromaštvo. I to da nije bilo većega faktora koji je uticao na bukvalno sve procese koji su se dešavali u njenoj dugoj istoriji, od upravo opšte nemaštine.
Upoređujući naše pretke s početka 16. ili 17. vijeka, i nas ove 2022. godine, možemo da kažemo da smo u boljoj poziciji ako posmatramo isti parametar kao uporednik i tada i danas (neka to bude npr. zapadna Evropa). Međutim, i dalje smo decenijama, ako ne i vjekovima daleko od takvih sistema u svakome smislu, a naročito kad je u pitanju opšte siromaštvo populacije i borba sistema sa tim fenomenom.
Stoga, ne samo danas, 17. oktobra, kad se obilježava Međunarodni dan siromaštva, nama bi trebalo da je upaljen crveni alarm, koji upozorava na ovaj tako narasli problem Crne Gore. Da smo iole ozbiljan sistem, taj alarm bi prvenstveno trebalo da brine one koji su donosioci odluka, u kontekstu kako da ga prevaziđu. Ali pošto smo mi samo obična simulacija sistema koji bi trebalo da funkcioniše i da brine o svojim građanima, onda taj alarm „gori i pišti“ nezavisno od sistema upravljanja, i prvenstveno se njime bave oni koji nijesu formalni kreatori politika. Dok oni koji su plaćeni za to, kao da ovaj problem ne vide, a nerijetko izgleda i kao da ih i ne zanima. Štoviše, ponekad se čini da im i odgovara taj i takav ambijent, kako bi što lakše sprovodili svoje jeftine i vulgarne političko-partijske naume. A ti naumi imaju samo jedan cilj - učiniti što više ljudi zavisnima od tebe, da bi od njih mogao da inkasiraš glasove.
Statistike koje ilustruju kakvo je stanje po pitanju siromaštva u zemlji su užasne. Iz svih tih metodoloških obrazaca i formi koji se bave analizom podataka ove problematike, razvrstavaju ih na kategorije, procente, regije, najporaznija je spoznaja da je svako treće dijete naše zemlje siromašno. Kako nam sistem ni po ovome pitanju nije do kraja uređen, moguće da je ovaj fenomen još izraženiji.
Koliko smo utonuli u ovaj problem, savršeno i mnogo tužno opisuje anketa iz neke od podgoričkih osnovnih škola. Tamo je neko od đece uoči 2022. godine, kao novogodišnji poklon zaželjelo da ima svaki dan užinu! Ima li većega poraza društva od toga?! Ovo posebno boli ako uzmemo da listamo naslove dnevne štampe, iz kojih možemo da vidimo koliko koštaju održavanje službenih automobila, službena putovanja, razni radni ručkovi, večere...
Sigurno se pitate kakve veze ovi redovi imaju sa naslovom teksta. Međutim, veza zaista postoji, makar u primjeru koji se želi predstaviti. Veza, tako moćna i snažna, koja treba da inspiriše čitavo društvo, da ga poćera u nekome potpuno drugome pravcu, daleko od ovih groznih statistika i anketa. Da ga dovede do toga da empatija, solidarnost, humanost, velikodušnost ne budu incidenti, već svakodnevne stvari, svakodnevna filozofija funkcionisanja svakoga od nas.
Dobročiniteljstvo i filantropija su sigurno jedan od tih koraka koje moramo da usvojimo. A za sada, čini se da ga najviše promoviše naša dijaspora. Dakle, oni koji su otišli odavde u potrazi za boljim životom, odnosno pobjegli i zbog siromaštva, za neke paradoksalno, a za neke potpuno logično, upravo su najveća brana od njega.
Kao markantan primjer ovakvoga odnosa dijaspore prema svojoj matici, uzmimo, kako je u medijima najčešće prepoznaju „anonimnu crnogorsku porodicu iz Berlina“. Ova familija svoje porijeklo vodi iz cetinjskoga plemena, a primjer njenoga djelovanja je zaista luča koja nam je prijeko potrebna, u ovome sivilu i tami kojima svakodnevno svjedočimo. Kako se vidi iz onoga što čine i što su do sad činjeli, očito je humanitarni rad u najširem smislu neka vrsta misije ovih ljudi. Posebno je upečatljivo što je pomoć uglavnom okrenuta najugroženijima slojevima društva, ali im nije strano ni finansijsko pomaganje kulturnih, obrazovnih, sportskih, vjerskih i ostalih društvenih ustanova.
To što ova porodica za najširu crnogorsku javnost ostaje potpuno anonimna, čini ovu njihovu koncepciju dobročiniteljstva još uzvišenijom, jer očito zauzvrat ne žele ništa. Kao i to što za njih ne postoje nacionalne, religijske, etničke, starosne, polne ili bilo kakve druge podjele - za njih su očito svi samo ljudi kojima je potrebna pomoć. Pa bilo da se radi o pomoći ljudima unesrećenim zemljotresom u Hrvatskoj, poplavom u Srbiji, obnovi bogomolja Srpske pravoslavne crkve ili Islamske zajednice, đeci, starima...
Koliko im je u fokusu čovjek kojemu je potrebna pomoć, možda se najbolje vidi na primjeru višegodišnjega finansiranja narodnih kuhinja u okviru SPC, bez obzira na postojanje mogućnosti da se pomoć koju pružaju zloupotrijebi kao politički kapital, od strane onoga ko pomoć sprovodi. Ili na nelagodu koju izaziva npr. negiranje i ruženje nacionalnih osobenosti Crnogoraca, koje ova porodica iz Berlina baštini, a po čemu je SPC jako poznata, cilj ovih ljudi ostaje isti - pomoći one kojima je pomoć neophodna.
I treba im javno čestitati na tome čistome čovjekoljublju! I reći da njihov primjer zaista inspiriše, čini da se kod svakoga od nas podstakne empatija na ličnome nivou, a gradi kolektivna solidarnost ovoga društva!
Valjda je to istinska ljubav prema svojoj zemlji, valjda je to ta kod nas tako izlizana i zloupotrijebljena riječ „Patriotizam“!
Bonus video:
