Na nedavno održanom okruglom stolu parlamenta o stanju energetskog sektora reagovao sam na par izlaganja u kojima je zamjereno državi što odustaje od velikih energetskih projekata kadgod se “jedan ili dva ekološka pokreta tome usprotive”. Podsjetio sam da je Crna Gora odlučila da postane ekološka država još 1991. i da želi da postane članica EU koja je takoše riješila da postane ekološka usvajanjem Zelene agende (Green Deal) prošle, 2021. godine. Uz razliku što je naša zemlja usvojila takvu deklaraciju, dok Evropa stvarno realizuje svoj program za koji je opredijelila 30% svog budžeta i od kojeg će najveću korist imati njene manje razvijene članice.
Evropski komesar za klimu Frans Timmermans je na Svjetskom samitu o klimi u Šarm el Šeiku objavio da je EU odlučila da poveća sa 55% na 57% svoj cilj da smanji emisije CO2 (ugljen-dioksida) i drugih štetnih gasova do 2030. u odnosu na 1990. godinu. Finalni zaključci Samita nisu objavljeni dok se ovaj tekst piše, ali je izvjesno da će na njemu i ostale zemlje potvrditi riješenost da se oslobode tih gasova koje zagrijevaju planetu i prijete da našim potomcima život učine nesnošljivim. Od energetskog sektora, kao najvećeg zagađivača, očekuje se da pruži najveći doprinos tom cilju tako što će u rekordno kratkom roku zamijeniti ugalj obnovljivim gorivima radi proizvodnje električne energije.
Manje razvijene zemlje će, s pravom, kao i na prethodnim skupovima o borbi protiv klimatskih promjena zamjeriti razvijenijim što im u nedovoljnoj mjeri pružaju obećavanu finansijsku podršku da obave tu vrlo zahtjevnu tranziciju. I Crna Gora spada u manje razvijene, ali ona nema pravo da se buni, jer za razliku od ostalih ona može vrlo brzo da postane članica EU i time riješi ne samo taj, već i druge finansijske probleme. Prvi uslov koji država mora da ispuni da bi dobila poziv u članstvo je dobro poznat - mora da dokaže da je jača od kriminala. Drugi, manje poznat ali ne i manje važan, uslov je da Crna Gora mora da ubijedi EU da je spremna i sposobna da postane ekološka država, kao što je to nedavno riješila i stvarno sprovodi Evropa.
Zasad to, pak, nije slučaj jer se je Crna Gora obavezala prema UN da će svoje emisije smanjiti samo za 35%, dakle mnogo manje od EU na čemu joj njeni predstavnici, prema pouzdanim izvorima, zamjeraju i od nje traže da usaglasi svoju politiku sa evropskom. S obzirom na to da termoelektrana na ugalj u Pljevljima proizvodi 55% svih emisija u Crnoj Gori, tom porukom nam evropski predstavnici u stvari kažu da postojeća termoelektrana mora da se zatvori ili da bitno smanji rad do najkasnije 2030. U protivnom, morali bismo da zaustavimo saobraćaj i zatvorimo auto-put koji smo počeli da gradimo. Izdašnu pomoć koju je EU obećala svojim manje razvijenim članicama da izvrše pravednu energetsku tranziciju, dobila bi i Crna Gora ako bi poslušala savjet njenih predstavnika.
Predsjednik države je na COP27 najavio mogućnost da će Crna Gora povećati taj cilj na 40%, ili možda 45%, što je još daleko od evropskih 57%. Iza ove igre cifara krije se, dakle, namjera da se i posle 2030. termoelektrana održi u pogonu. Ta se želja temelji na lošoj računici da se EU može prevariti pričom da će nakon ekološke rekonstrukcije termoelektrane njeno poslovanje biti usklađeno sa evropskim pravilima i moći da dobije dozvolu za rad. EPCG je, međutim, zakasnila da izvede tu rekonstrukciju u zakonskom roku, pa nakon njegovog isteka mora da ispuni tehničke standarde EU koji važe za gradnju novih termoelektrana što se ekološkom rekonstrukcijom stare TE ni približno ne može postići.
Evropski predstavnici, međutim, nisu nimalo naivni, za razliku od menadžmenta i uprave EPCG koji su, izgleda, ubijedili u ispravnost svoje štetne pregovaračke strategije i državni vrh. Tako danas i na svoju štetu, EPCG investira usred energetske krize sopstvenih 70 miliona eura u ekološku rekonstrukciju kojom se ništa ne postiže, pri čemu još planira da zatvori termoelektranu 8 mjeseci radi izvođenja montažnih radova. Zbog toga je, a ne samo uvoza skupe struje i nerazumnog masovnog zapošljavanja, naše najveće preduzeće u ogromnom finansijskom problemu, pa kasni čak sa isplatama Rudniku uglja, što je s pravom izazvalo rudare da se zabrinu za svoju egzistenciju i javno pobune protiv tog besmislenog projekta.
Menadžment i uprava EPCG se, nažalost, i dalje oslanjaju na pamet i savjete onih koji su potrošili desetine miliona eura na pripremu propalih projekata kao što su hidroelektrane na Tari i Morači i II blok termoelektrane u Pljevljima, a nijedan nisu izgradili u proteklih 40 godina. Oslanjajući se na njihovo (ne)znanje, sada ponavljaju iste krupne greške na primjeru ekološke rekonstrukcije i planiranja novih velikih hidroelekrana, umjesto da hitno prouče mogućnost gradnje nove bazne elektrane (može da radi 24h na dan) koja bi u Pljevljima zamijenila postojeću na ugalj.
Jednu opciju za istraživanja u tom smjeru sam i lično predložio na nedavnom skupu u parlamentu - da se ispita isplativost gradnje nove tehnološki napredne elektrane na biomasu (drvni i organski otpad kojeg imamo u izobilju). Elektroprivreda u Pljevljima već ima zemljište, infrastrukturu i kvalifikovanu radnu snagu neophodnu za rad takve elektrane, pa bi nova elektrana mogla raditi uporedo sa postojećom do trenutka i u mjeri u kojoj proizvodnja na bazi uglja bude moguća. Zbog ograničenog investicionog potenicijala EPCG i manjka iskustva u toj oblasti, bilo bi preporučljivo da se taj projekat realizuje u formi zajedničkog ulaganja sa evropskom firmom koje ima dobre reference u razvoju tehnološki naprednih elektrana na biomasu.
Takve elektrane mogu poslužiti i za centralno grijanje koje mnogo manje zagađuje životnu sredinu pa bi se mogle graditi i u drugim krajevima sjevera Crne Gore koje obiluje šumskim bogatstvom i gdje su potrebe za centralizovano grijanje gradova, kao npr. Nikšića i Bijelog Polja, znatno veće nego u ostalim krajevima. Ukoliko otkupi imovinu željezare u Nikšiću, EPCG bi takođe imala raspoloživ prostor i potrebnu radnu snagu za novu elektranu na biomasu koja bi mogla proizvoditi električnu energiju i grijati taj grad. Za gradove u kojima EPCG nema takvu infrastrukturu (kao npr. u Bijelom Polju), valjalo bi izraditi tehničke, ekonomske i ekološke studije i ukoliko one dokažu opravdanost takvog projekta, pozvati zainteresovane investitore da u njih ulažu.
Nažalost, ne očekujem da će ovaj dobronamjerni savjet imati odjeka, a pesimizam da će Pljevlja imati novu baznu elektranu prije zatvaranja postojeće mi dodatno podstiče što dosad nisam čuo nijedan alternativni predlog kako da se to postigne. Stručni kapaciteti razvojnog sektora EPCG su preslabi, a u Crnoj Gori i nema dovoljno kvalifikovanih da to stanje poprave. Stvari se ne mogu promijeniti nabolje ni zato što ‘višepartijsko korporativno’ upravljanje ne doprinosi poboljšanju poslovnih performansi firme niti ima kapacitet da realizuje ambiciozni razvojni plan, mimo gradnje solarnih panela i eventualno vjetroelektrane koju bi finansirao EBRD. Umjesto obećanih 2,2 milijarde investicija, treba da budemo zadovoljni ako se realizuje i deset procenata tog plana.
Rješenje je profesionalizaciji poslovnog društva, a ono se više ne može postići partnerstvom sa nekom respektabilnom evropskom firmom, jer takve u Crnu Goru niko zadugo neće uspjeti da privuče nakon neuspjeha sa A2A, koji nam nisu valjali ali su makar ostavili na računu 250 miliona eura. Profesionalizacija EPCG se u datim okolnostima, po meni, jedino može izvesti sklapanjem menadžment ugovora sa specijalizovanom inostranom firmom sa dobrim referencama za preokretanje nabolje poslovanja preduzeća (Turn-Around Management). Ona bi omogućila Elektroprivredi da sprovede svoj ambiciozni razvojni plan razvoja, a Crnoj Gori da ukine nepotrebne prepreke za učlanjenje u EU.
Autor je ekonomski analitičar
Bonus video:
