Ljeto; šezdesetih. Tada studenti, Miladin Ćulafić Dine i pisac ovih redova, skoknusmo do „Politike“, u Cetinjskoj 1, da vidimo Dušana Kostića, pjesnika, znamenitog reportera beogradskog lista. Miladin već književnik; „Politika“ mu objavljuje priče, a ja, još, samo istrajni gutač Kostićevih lirskih reportaža.
- Što ćete kod Dušana Kostića?- upitaše nas strogo dva postarija portira.
- Pa, on nam je, zemljak, Beranac, hoćemo da se upoznamo s njim! - prozborismo.
Odmjeriše nas od pete do glave!? Zajagrilo sunce; Miladin u sandalama, bez čarapa.
- Vi uđite! - rekoše meni.
- A vi - obratiše se Miladinu - ne možete u tim sandalama!
S Dušanom Kostićem popričao sam o Crnoj Gori, Beranama, novinarstvu, a Miladin me čekao ispred „Politike“. I danas, kad se sretnemo, podsjetim ga na njegove sandale s kojima nije mogao kročiti u zgradu „Politike“.
(A nijesam ni sanjao da ću, s putovanja po svijetu, gotovo deset godina objavljivati svoje reportaže u “Politici”, uz legende jugoslovenskog žurnalizma, Miroslava Radojčića, Rista Bajalskog, Jurija Gustinčića, Đuku Julijusa, Boška Jakšića, Borka Gvozdenovića…)
…Dušana Kostića sretao sam i u Crnoj Gori. Išli smo na prigodne svečanosti u Ivangrad/Berane, zatim u Nikšić, pa u Tivat, na Seljanovo, đe je sagradio kuću; onda u Herceg Novi... Recenzirao je moje knjige putopisnih reportaža „Đetelina sa četiri lista“ i „Daleki bliski svijet“.
Jedaman, u Bogetićima, Dušan mi pokazuje neveliku kamenu kuću pored ceste i na njoj mali prozor.
- Eno - reče - kroz onaj sam prozor iskočio; u revoluciju, u partizane...
Dušan Kostić (Peć, 1917 - Meljine, 1997) djetinjstvo proveo u Plavu. Gimnaziju je završio u Beranama. Književnost studirao u Beogradu, đe se uključuje u napredni studentski pokret, a zatim učestvuje u Trinaestojulskom ustanku.
- Moja naprednost, tada, kao beranskog gimnazijalca, bila je intimne prirode i samo kroz socijalne stihove izražena u vidu revolta na patnje i nemaštinu; organizovana veza za napredni pokret i Partiju ostvarena je odmah iza toga, odlaskom u Beograd, još na prvoj godini studija - pričao mi je Dušan Kostić. - U Beranama, čak, ja sam pripadao “Sokolu”, ne što bih bio kakav zagriženi nacionalista i tome slično, nego isključivo zbog izvjesne njegove atraktivnosti. Otuda, u sjećanju mi je najviše štrajk u gimnaziji; ali u njemu sam pasivno učetvovao…
Prvu pjesmu objavio 1933. godine. Dušan Kostić, kako je kazivao vrsni crnogorski književni kritičar Milorad Stojović, kroz vrijeme prolazi “širom otvorenih čula” i poetski bilježi sve što se oko njega d o g a đ a, suptilno ponirući u zemlju i ljude, u prošlost i sadašnjost, u ljepotu i vrijednosti čovjeka i pejzaža. Njegovo pjesničko djelo - naglašava Stojović - je, u stvari, lirsko svjedočanstvo najbitnijih društvenih događaja kod nas u ratnom i poratnom periodu.
A Kostićeva, “Sleđena tišina Visitora”, antologijska pjesma o zavičaju.
- Baš zato što sam poodavno daleko od zavičaja, ja mu se u pjesmama često i otvorene duše vraćam. Znači, trajna moja inspiracija - veli mi Dušan Kostić. - Osjećam, međutim, da još nisam napisao najljepšu svoju pjesmu o zavičaju. Ja je čekam, ja u nju vjerujem…
Podsjećam Kostića na prisutnost Revolucije, antifašističke borbe, u njegovoj poeziji. Napisao je i nekoliko knjiga za djecu čija se radnja odvija u ratu. Što za njega to znači u literarnom smislu; hoće li se toj temi vraćati i ubuduće?
- Revolucija, kao literarna tema, nije i ne može biti iscrpena; mislim, ona je još jednako u parcijalnom vidu data, bez obzira na čitav niz veoma značajnih djela (Lalićeva, Ćopićeva, Zogovićeva, Dobrice Ćosića). Ako se izvlače trajne njene komponente, tragično i ljudsko, ljudsko u najširem ali i najdubljem smislu, ako ona ne govori kroz umjetničko djelo samo faktografijom i nekom vrstom ustaničke folklornosti, onda će ona uvijek biti interesantna sadašnjem i budućem čitaocu - kaže Dušan Kostić. - Istina, danas pokušavaju da je “demitiziraju”, pa i uprljaju sa zadovoljstvom, otvoreno i manje otvoreno atakiraju na nju iz ovog ili onog budžaka, u ovoj ili onoj formi, no to nije ništa novo (gledano istorijski) i to samo po sebi biva podatak za literarno i svako drugo umjetničko oblikovanje. Pjevati, međutim, o onoj Revoluciji, ne mogu više naknadno. Nego o ovoj koja je i te kako dinamična i bremenita mnogim usijanjima, i van koje pjesnik ne može ni pola koraka…
Sjajan reporter, strastveni putnik. A da li ga pisanje reportaža “potkrada” kao literarnog stvaraoca?
- Putovanja su za mene osvježenje. Odmaram se i nalazim spokoj u predjelima koji se mijenjaju pred očima, u susretima, u neočekivano doživljenom čega uvijek bude na putu - veli mi Kostić. - Reporterski posao mi nimalo ne smeta; šta više, on me u neku ruku osvježava i obogaćuje utiscima i susretima. Često me inspiriše i naturi pjesmu. To “potkradanje”, koje pominjete, ne osjećam. Nikad nisam ni osjećao, pošto nikad nisam imao pretenzija na prozu, izuzev ono nekoliko omladinskih romana. Vidite, upravo njih sam i pisao uglavnom na podacima sa putovanja…
U Titogradu je 1966. objavljen izbor iz poezije Dušana Kostića “Pjevam zemlju”. Ta metafora, kako je isticao Milorad Stojović, mogla bi punopravno da stoji iznad cjelokupnog Kostićevog djela.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
