Kritički pluralizam je naučni pojam koji podjednako ima značaj u prirodnim i društvenim naukama. U pitanju je pristup koji zahtijeva takmičenje među teorijama. To takmičenje podrazumijeva racionalnu raspravu o teorijama i njihovu kritičku eliminaciju. Kada je politika u pitanju, kritički pluralizam postaje pomalo nejasna pozicija. Racionalna rasprava o političkoj realnosti je, naravno, moguća i potrebna, ali takva rasprava o političkim opcijama koje razne partije nude na političkoj sceni je često neplodna.
Razlozi za to na crnogorskoj političkoj sceni leže u razvijenoj praksi koja nije usvojila racionalan kritički pristup. Takav pristup bi u svijesti pojedinca omogućio eliminisanje političkih predrasuda i odbacivanje političkih ponuda koje ne nude ozbiljne izglede za pozitivne promjene. Za racionalan kritički pristup u sferi politike nužan je veći stepen demokratske svijesti pojedinca i svih subjekata društva. Takav pristup se ne može očekivati od onih koji uopšte ne razumiju pojam javnog interesa ili pojam pravne države. U društvu u kojem veliki procenat pojedinaca prihvata utaju poreza kao normalnu praksu ne može biti dovoljno kritičke svijesti kao pozitivnog pokretačkog faktora. Više puta sam podvlačio stav da najveći problem Crne Gore nije oporavak i rast privrede već obnova vrijednosnih sudova u našim glavama.
Upravo taj „duhovni deficit“ je brana za razvijanje pozitivnije prakse na političkoj sceni. Naši dominantni politički akteri su u proteklim decenijama promovisali obmanu i lične interese kao političke konstante.
U real-socijalizmu prošlog vremena politička scena nije nudila konkurenciju ideologija niti uslove za parlamentarnu demokratiju. Ipak, zahvaljujući snažno zastupljenoj struci, postojala je kakva-takva konkurencija praktičnih ideja. Sada jednako nemamo konkurenciju ideologija. Kapitalizam i to onaj sirovi, neoliberalni, koji drži čitav državni aparat u funkciji interesa poslodavaca tajkuna, je na žalost neprikosnoven, a nemamo niti konkurenciju ideja. To je posljedica nerazvijenog parlamentarizma sa puno malih političkih subjekata koji nemaju dovoljno kvalitetnih i stručnih kadrovskih resursa.
DPS je primjer partije koja svojim radom promoviše beskrupuloznost i lične interese. Oni su u proteklim godinama na najdrskiji način u širem regionu instalirali partitokratiju umjesto demokratije. U njihovim redovima stručnost nikada nije bila ispred podaničke lojalnosti, pa tako imamo i primjere „rođenih” ministara, poput ministra Boškovića. Dakle, vladajuća partija već decenijama satire struku ali, na žalost, ni sadašnja opozicija da se u svojim redovima tome ozbiljno ne suprotstavlja. U sferi društvenih odnosa, gdje politika ima dominantan uticaj neke negativne promjene relativno lako nastaju, ali veoma sporo se ispravljaju. Opozicija je u svojoj praksi u lokalnim samoupravama također spremna da lojalnost stavi iznad ispred znanja. Partije su sada izgleda veoma riješene da deficit u stručnim kadrovima ne rješavaju nezavisnim stručnjacima, što nikako nije dobro. Sa druge strane okrenule su se agresivnijim izbornim kampanjama koje dijelom imaju za cilj upravo prikrivanje kadrovskih slabosti. Nije odbačena ni depeesova formula: važnije je obećavati nego činiti?!
Nemam nikakvu sumnju u to da je za istinske demokratske promjene u društvu neophodno dosljedno i hrabro podupirati neku vrstu moralne obnove čitavog društvenog sistema. To je, naravno, dugotrajan proces koji podrazumijeva kritički pluralizam i obavezno uključivanje nezavisnih intelektualaca u svim društvenim tokovima. Njihova sadašnja pasivnost je ozbiljna prepreka razvoju racionalnog kritičkog pluralizma koji bi vodio ka objektivnijem razumijevanju stanja u društvu.
Bonus video:
