Petak, 30. decembar - Sjeća li se ko motivacionog slogana koji je obilježio turbulentne šezdesete u Jugoslaviji i ostatku naprednog svijeta željnog promjena... "Budimo realni, tražimo nemoguće", tako je glasio.
E, na to me ovih dana podsjetila ničim izazvana želja dvije vladajuće koalicije da se formira i treća Vlada samo dvije godine nakon izborne pobjede.
Ali, prevod Če Gevarinog slogana za ovu prigodu trebalo bi da glasi - "Budimo uporni, tražimo Vladu koju ne želimo da dobijemo"...
Kako dođoh do toga? Jednostavno, prevodeći saopštenja i izjave sa partijskog jezika na jezik logike.
Kao osnovni motiv formiranja treće Vlade sve partije navode poštovanje izborne volje od 20. avgusta 2020. Istovremeno, nijednoj od njih ne polazi za rukom - većina i ne pokušava - da se skine sa najefikasnijeg opijata DPS-a: kako je ulazak u izvršnu vlast (samo) dioba moći, kao neki vid nagrade za pobjedu nad protivnikom.
Naravno da nije i izgleda da birači to razumiju bolje od partijskih lidera. Poštovanje izborne volje znači samo preuzimanje dijela teških obaveza, za čije će ispunjenje jedina nagrada biti naredni izborni rezultat.
Pošto je riječ o dugotrajnom procesu a ne jednokratnom radikalnom zaokretu, ne vjerujem da će treća vlada uopšte biti formirana.
Sudeći po iskustvu, veća je vjerovatnoća da će njeni zagovornici do kraja pregovora samo osmišljavati taktiku kojom bi izbjegli osudu javnosti.
Da se više ne lažemo, put kojim su krenuli nije ni vodio ka izboru Vlade, bila je to klasična predizborna kampanja.
Ko će prvi javno odustati ne znam, ali nije realno da se DF odjednom pretvori u dobrog evroatlantskog đaka. I prizna da od Vlade mora dići ruke zato što mu Razredna iz Vašingtona i Nastavničko vijeće iz Brisela prijete izbacivanjem iz škole, bez prava na ponovni upis prije kraja decenije.
Još manje je realno da javno odustanu Demokrate. Ne samo zato što je Miodrag Lekić vođa Demosa koji je njihov koalicioni partner, nego mnogo više zbog udvostručavanja - za njih ionako predugog - tzv. tehničkog mandata Dritana Abazovića. Nije lako članstvu objasniti kako to da je ljuti protivnik ojačao nakon smjenjivanja.
Što ako Ura prelomi? E, onda joj ne gine repriza serije optužbi za izdaju, 21 milion, šverc duvana, veze s mafijom i preuzimanje vođstva nad još nekim klanom.
Najrealnije, stoga, izgleda odustajanje mandatara. Najavio je to i sam Miodrag Lekić - ili će formiranje biti ozbiljno ili Vlade neće biti. Ništa čudno, ozbiljan je, iskusan i odgovoran političar.
Za čuđenje je bilo zbog čega je uopšte prihvatio ponudu da bude mandatar Vlade koja je unaprijed osuđena na propast...
Kao mogući razlog odustajanja, Lekić je već naveo i eventualnu reprizu partijskog uslovljavanja kadrovima. One preče i vjerovatnije saopštiće, nadam se, kad i ako odustajanje postane izvjesno.
Prvo, da na formiranje Vlade jedne članice NATO-a i prvog kandidata za učlanjenje u EU uprkos oštrom protivljenju Vašingtona i Brisela niko - osim Kine, Rusije i Srbije - ne bi gledao kao na "vraćanje dostojanstva Crnoj Gori" nego kao na - ćeranje inata.
Drugi i najvažniji realni razlog odustajanja je domaćeg porijekla.
Formiranje Vlade bez nacionalnih partija manjina, pa još i uz njihovo već objavljeno oštro protivljenje, bilo bi prst u oko Crnoj Gori.
I to ne zbog slike o multietničkom, multireligijskom i multikulturnom skladu kakva u svijetu odavno postoji o Crnoj Gori.
Nego zato što Crna Gora bez manjinskih naroda, religija i kultura - ne može postojati...
* * *
Subota, 31. decembar - Počinje nova godina, dočekala sam je sa Feđom Štukanom.
Oko ponoći, na trideset i nekoj strani, bila sam malo začuđena. Zar ratnik o ratu može da piše ovako nonšalantno...
A onda se sjetih pravog pitanja - zar se onako nonšalantno u smrt šalju stotine hiljada ljudi...
Dio odgovora nađoh na kraju, u Štukanovom pismu kćerki Aji:
"Ne idi mojim putem. Kad se zarati bježi, sačuvati život je nulti prioritet, ništa nije važnije od toga. Ne slušaj nikoga ko govori drugačije. Život je samo jedan.
Država i nacija su konstrukt jedne vrlo teritorijalne vrste majmuna, i nisu ništa drugo do sinonim za veći čopor koji vodi mala grupa majmuna, spremnih da za novac uradi doslovno sve.
Zastava je komad platna, himne su skup tonova i riječi, ne pridaji im dublji značaj. Iza svega stoje bogati koji izrabljuju siromašne.
Patriotizam je za ograničene. Cijeli svijet je tvoj, imaš pravo na njega, istraži ga. Od putovanja ne postoji bolje iskorišteno vrijeme. Okruži se ljudima koji cijene život.
Religija je kult smrti, najmorbidnija stvar koju je čovjek izmislio, postoji samo zbog novca. Oni koji je vode ne znaju ništa ni o životu, a kamoli o smrti. Smrt je ništa, smrt ne boli. Uživaj to je smisao..."
* * *
Nedjelja, 1. januar/ponedjeljak, 2. januar - Za uživanje je bio i prenos Novogodišnjeg koncerta u Beču na Hrvatskoj televiziji. Jes' da nije baš patriotski, ali njihovi muzički urednici se stvarno potrude da glas iz studija ne služi samo za zamajavanje gledalaca između polke i valcera...
Da se čuje nešto novo, potrudili su se i domaćini - nijedna kompozicija, osim posljednje, nije do danas izvedena na Novogodišnjem koncertu koji je star taman koliko i ja.
Da sad ne drvim o najmanje poznatom Štrausu, Jozefu, ljubiteljima prehrambenih pjesama o vodi s Vidrovana i vinu iz Crmnice dosađujem već godinama pričom o Bečkoj filharmoniji.
Ne radi se ovdje ni o njemu ni o njoj, niti o trudu Austrije i ostalih normalnih država da muzički i ostali stvaraoci ne budu zaboravljeni ni poslije 150 godina.
Riječ je o Crnoj Gori, koja deceniju i kusur lije krokodilske suze nad crnogorskim patriotizmom, nakon što je zaboravu predala sve svoje ionako malobrojne kompozitore i izvođače klasične muzike.
I to je bilo malo, pa već godinama gradske trgove zatvara i za domaće muzičare jednostavnijih žanrova, smatrajući ih nedostojnim čak i uličnih novogodišnjih zabava.
Dobro, humano je što je Budva svoju multietničnost potvrdila baš pod upravom DF-a...
Dino Merlin, Džiboni, Konstrakta, Senidah, Sara Jo - takav stepen bratstva i jedinstva nije u prijestonici turizma postignut još od Brozove smrti...
Nije loše ni što je budvanski primjer slijedio ostatak primorja, sa Zdravkom Čolićem, Indirom eks Kolonijom, Leontinom...
Ali jeste, i to vrlo loše, što su za domaće soliste i grupe bili otvoreni samo zatvoreni prostori.
Nemam predstavu ima li tu osnova za kakvu ustavnu žalbu, i da ima odlučivanje o njoj nije moguće. Ali, mogla bi političko-kulturna elita, umjesto pozivanja na ustavni patriotizam, bar za praznike da pozove i na - muzički.
Ne zbog patriotskih poruka za unutrašnju upotrebu, imamo ih i za izvoz.
Nego zbog izvoza onoga u čemu oskudijevamo, ogromne količine novca koji se odliva u susjedne zemlje...
* * *
Utorak, 3. januar - Alarmantna situacija u Pljevljima, kažu mediji. Nepodnošljiva, kažu Pljevljaci. Uobičajena i očekivana, rekla bih ja.
O zagađenju vazduha u tom gradu pisala sam prvi put prije tačno 35 godina. Jedan od prvih crnogorskih ekoloških aktivista, pokojni Cane Janićijević, počeo je od tada dobrovoljno i detaljno da mi referiše skoro svake sedmice.
Svakako, vazduh jeste bio čistiji nego danas. Stanovnici su uglavnom ćutali i vjerovali obećanjima da će Termoelektrana dobiti nekakve spasonosne "filtere".
Janićijević je redovno pismima uznemiravao opštinu i državu, raspitivala sam se i ja o prečišćavanju gasova i iz TE i iz kotlarnica za grijanje, ali oboje smo umjesto činjenica dobijali - planove.
U nekima je još tada pominjana toplifikacija grada, ali je i ona, kao i sva ostala parcijalna rješenja, zaboravljena još uoči rata...
Jedino cjelovito ekološko rješenje - gašenje Termoelekrane već u prvoj deceniji rada - niko nije smio da pomene. Zato što bi to ugrozilo temelje ne samo privrednog nego i političkog sistema.
Ta crna ekološka tačka bila je sve crnja i - od tri najopasnije u Crnoj Gori - jedina koja je i dan danas ostala nerješiv problem.
Ne bi ni zagađenje iz Kombinata aluminijuma nikad bilo zaustavljeno da devet desetina tog giganta nije nestalo. Istina, ne iz ekoloških nego prifatizacionih motiva ratne i poratne demokratske vlasti.
Jalovište u Mojkovcu prestalo je da prijeti gradu zahvaljujući kakvoj-takvoj sanaciji...
Za Pljevlja, trajnog rješenja nema dok se Evropska unija, po završetku rata u Ukrajini i saniranja njegovih posljedica na svojoj teritoriji, ne vrati na fabrička ekološka podešavanja.
Hoće li to biti za deceniju ili dvije, ne usuđuju se da procjenjuju ni njeni eksperti. Do tog trajnog rješenja bilo bi humano - i to ne samo zbog stanja u Pljevljima - da ovi domaći ozbiljno razmotre sva privremena i djelimična rješenja.
Nije ljudski potcjenjivati nijedno od njih, pa ni ovo današnje o odlasku Pljevljaka na disanje u susjednu opštinu ili ono od juče o probijanju tunela ka Prijepolju.
Korisna je i ideja o prečišćivačima vazduha o državnom trošku, nižoj cijeni struje i odustajanju od grijanja na ugalj uz pomoć države i opštine. O tome će, valjda, odlučivati stručnjaci, na političarima je samo da - obezbijede novac.
Za dalje preporuke nijesam kapac, ali i jednima i drugima preporučujem da pročitaju dvije kolumne u Vijestima od jula pretprošle godine - "Vodonikom protiv PM čestica" i "Pljevljacima ne trebaju elaborati nego čist vazduh"...
* * *
Srijeda, 4. januar - Ništa od nove Vlade, moraćemo opet na izbore.
Od kojih takođe neće biti ništa, ako prije njih ne bude izabran Ustavni sud i izmijenjeno izborno zakonodavstvo.
Što nije moguće, jer su ostali ključni zakoni tako sročeni da ustavnog i zakonitog obuzdavanja Predsjednika i Partije jednostavno - nema!
Bonus video:
