Mnogo je ružnih mjesta i trgova u Podgorici. Za početak, onaj glavni gradski trg ne samo što nema funkciju, nego daleko od toga da je lijep. Majstor Mugi napravio je “trg koji se zaobilazi”. Nije Podgorica čuvena po ljepoti, nešto drugo je posrijedi što taj grad čini gradom. Nešto na prvu loptu nedokučivo, po malo i tajno.
Ali jedno je mjesto bilo posebno po svojoj zabačenosti. To je Trg Golootočkih žrtava u Podgorici, smješten ili možda bolje reči bačen, nekim čudom završio tamo pored autobuske stanice. To je trg koji ljudi primijete samo ako imaju težak kofer sa polomljenim točkićem, pa čekaju dugo taksi. I ako se vrtite u krug bez ideje što da radite sa sobom, koferom i uspomenama sa puta, u jednom trenutku ugledaćete ploču na kojoj piše: “Trg Golootočkih žrtava - neka vam je slava mučenici”. Ni malo slučajno, crvenim upečatljivim slovima je ispisano “neka vam je slava mučenici”. Jako, imajući u vidu što se sve dešavalo na tom Golom otoku i koliko je nevinih mučenika tamo trpjelo sve što nije namijenjeno čovjeku i da su prošli sve što nije ni malo ljudski.
Provukao se prije nekoliko godina naslov u novinama “Spomenik palim logorašima i trg na zemlji pod hipotekom”. Trg Golootočkih žrtava pripada privatnoj firmi, tako da je trg pod hipotekom. Imajući u vidu koliko se u Crnoj Gori i dalje ćuti o Golom otoku, o činjenici da je procentualno možda najviše ljudi na tom ostrvu bilo iz Crne Gore, nije ni čudi što je i sjećanje pod hipotekom. Možemo samo da zamislimo što bi na to rekao Vlado Dapčević. Rijeko ko osim bivših golootočana se usudio o tom mjestu, ljudima i dešavanjima nešto krikne.
Provlači se Goli otok u tragovima, prilično pažljivo i kroz književnost i film. “Kad su cvetale tikve” pisao je golootočanin Dragoslav Mihajlović, koji je dobar dio svog života i rada posvetio sjećanju na to ostrvo i svemu što se tamo dešavalo. Koncept filma “Otac na službenom putu” zasnovan je na Golom otoku, a Sidran govori da je najklimaviji dio tog briljantnog filma i scenarija upravo razlog zašto je otac otišao na Goli otok, jer kako kaže, to se nije (sa)znalo. Previše ljudi nikad nisu saznali zašto su spakovani na Goli otok, što su skrivili i zašto su trpjeli.
Hrvatski istraživač i istoričar Martin Pervišić napisao je važnu knjigu “Goli otok istorija”. Ova knjiga nije tralalalogija, nije rekotirečemi, ovo je ozbiljna studija zasnovana na arhivu Udbe u koju je Pervišić imao uvid. U Hrvatskoj, državi koja pripada Evropskoj uniji istoričar je imao priliku da se pri obradi ove teme koristi arhivom. Da li je uopšte kome u Crnoj Gori palo na pamet da koristi arhiv Udbe za svoj rad, ili je to nezamislivo i neostvarivo ko zna do kad. Kuca li ko na ta vrata i da li iko otvara? Kako stvari stoje, vjerovatno se nikad neće ni otvoriti. Martin Pervišić je razgovarao i sa preživjelim osuđenicima, ali i sa Jovom Kapičićem za kog u jednom intervjuu kaže da dok su razgovarali Kapičić je imao čvrst stav o Golom otoku, te da ako je bio tako radikalan sa skoro devedeset godina, kakav li je tek bio sa tridesetak godina, koliko je imao u vrijeme kad je Goli otok “radio”.
Ko zna što će biti sa spomenikom u Podgorici, tu kod autobuske, spomenikom koji je pod hipotekom. Ko zna što će biti sa Golim otokom, ostrvom na Jadranu, možda nekad postane muzej, a možda postane luksuzno odmaralište kao naše ostrvo Mamula. Nekad mučilište, danas odmaralište. Bilo pa prošlo, puj pike ne važi se.
Za ovu priliku valja se podsjetiti stihova pjesme Darkwood dub-a:
”Sve što vrtlog vira krije/Kao da se nikada dogodilo nije.”
Bonus video:
