Prije dvadeset godina, u razgovoru s uspješnim privrednikom iz Njemačke, koji je nas u Crnoj Gori edukovao o prednostima poslovanja u slobodnim carinskim zonama, na pitanje zašto nemamo njemačkih investitora u Crnoj Gori, dobijem vrlo ubjedljiv odgovor. Otprilike: „Mi znamo da u inostranim bankama vaši ljudi imaju preko milijardu dolara kapitala (keša), pa ni oni još uvijek ne investiraju u Crnu Goru, makar ne ozbiljnije sume, a kako onda očekivati da to urade Njemci ili drugi koji poštuju međunarodno pravo i pravila legalnog biznisa“.
Da li se Lesi (kapital) vratio kući za ovih dvadeset godina ili se ona milijarda upetostručila na računima u Panami, na Kipru, Kajmanskim, Djevičanskim i drugim ostrvima, ja ne znam, a i ključevi od „Pandorinih papira“ nijesu mi pri ruci. Nešto je procurilo, ali je rupa brzo zakrpljena. Poslije lekcija Snoudena, Asanža, Karuani, biće sve manje znatiželjnih.
Ono što znam, a znaju i svi koji hoće da vide, jeste da je sve što je prodato za proteklih trideset godina, a bilo je svojina države Crne Gore, prodato po znatno manjoj, a često i višestruko manjoj cijeni od stvarne - tržišne. Ponekad je i bukvalno oteto od Države, uz prevaru da će kupac poboljšati poslovanje firme, odnosno izgraditi objekte koji će preporoditi Crnu Goru. Realnost je da se dominantno radi o gubitašima, sa stalnim gubicima, na nivou bruto plata zaposlenih, dužnicima po osnovu poreza i drugih obaveza prema državi i radnicima, te nagomilanim gubicima od više desetina miliona eura, pojedinačno.
Za ovakve posljedice ne treba kriviti „kupce“, ili najmanje treba kriviti njih, jer oni nijesu došli mimo naše volje i pristanka, niti su radili tako kako su radili bez naše saglasnosti. A nije da nijesmo znali.
Krug se zatvara na način što Država hoće da (ot)kupi ono što je davno prodala - poklonila i to sada u mnogo lošijem stanju, nego u vrijeme prodaje. Aktuelni su „Željezara“ i „ Port of Adria“ za čiju kupovinu su kaparisana sredstva u Rebalansu budžeta Crne Gore za 2022. godinu, bez valjanog obrazloženja i bez studije izvodljivosti koje bi sadržale analize ispunjenja zaključenih kupoprodajnih ugovora, kao i pravni i ekonomski aspekt donijetih i najavljenih odluka. Sigurno da u bilansima stanja ovih firmi nema latentnih rezervi, a vjerovatno je da ima skrivenih ili „naduvanih“ gubitaka.
Javnost nije upoznata sa detaljima ugovora o posljednjoj prodaji „Željezare“, obavezama kupca i prodavca, ali posljedice su očigledne na licima onih radnika sa krova fabrike.
Poznavaoci lučkog poslovanja i zaposleni radnici bili su protiv prodaje akcija i davanja koncesije, jer je čitav postupak bio netransparentan, ponuđena cijena daleko ispod realne, a jedini ponuđač, sa malo iskustva u djelatnosti pretovara i skladištenja roba u lukama.
Nije pomoglo! Skupština Crne Gore je prije skoro deset godina odlučila da se i nominalno, a još mnogo više stvarno vrijedne akcije „Kontejnerskog terminala“ prodaju po desetostruko manjoj cijeni, a da se „kupcu“ pokloni više od 10.000 m2 zemljišta u lučkoj zoni, kao i ustupe monopoli, finansijska i druga prava koja nijesu bila predmet tendera, ukupne vrijednosti ne manje od plaćenih akcija.
Detalji oba ugovora (o prodaji akcija i koncesiji) nedostupni su javnosti, ali je u sredstvima informisanja više puta objavljeno koje su obaveze kupca po dostavljenom programu investicija kao i obećanom poboljšanju fizičkih i finansijskih parametara poslovanja. Uobičajena je praksa, a vjerovatno i ugovorna obaveza, da se o tome podnese godišnji izvještaj kao i izvrši kontrola od strane nezavisnog nadzora (revizora) ili zajedničke komisije.
Takav izvještaj nije urađen, ili, makar nije prezentovan javnosti. Neki znaveni i odgovorni ljudi, prirodom svoga posla i struke više informisani o realizaciji ugovora između prodavaca i kupca, odnosno između koncedenta (Država Crna Gora) i koncesionara, tvrde da ugovori nijesu ispoštovani. tj. da postoje pravni uslovi (i obaveze) za njihov raskid.
Naravno, to treba, a i mora se provjeriti prije donošenja bilo kakvih odluka od strane Vlade Crne Gore. I to odmah!
Ono što je evidentno i bez posebnih detaljnih analiza jeste da ključni proklamovani ciljevi privatizacije i prodaje akcija AD „Kontejnerski terminal i generalni tereti“, a koji se odnose na povećanje obima pretovara kontejnera i generalnih tereta nijesu ispunjeni, a akumulirani (permanentni) gubici poslovanja premašili su 30 miliona eura.
Vladi Crne Gore (i 42. i 43.) dostavljene su obrazložene inicijative da se preispita ispunjenje ugovornih obaveza od strane kupca akcija i koncesionara. Za sada bez odgovora.
Za neke vremešne Barane, kojima i sam pripadam, temeljni su i oni ugovori o prodaji „Luke“, „Izbora“, „Korala“, „ZIB-a“, „Primorke“, „Rumijatransa“, koji su iz temelja urnisali nekada moćnu barsku privredu. Znam da za popravku ili ublažavanje posljedica treba mnogo znanja i volje, pa i hrabrosti, ali neko mora početi. Možda bi više koristi Crnoj Gori donijelo utvrđivanje načina uništavanja, nego utvrđivanja načina sticanja porijekla imovine. U svakom slučaju, i porijeklo imovine i uništavanje državne imovine su u direktnoj vezi.
Ideja reintegracije Luke Bar u logičnu, prostornu, funkcionalnu i ekonomsku cjelinu je neupitna i nije nova. Na taj način će se ublažiti posljedice ekonomske i svake druge štete rasparčavanja i rasprodaje Luke i stvoriti uslovi za njen kontinuirani razvoj. Sadašnji vlasnik većinskog paketa akcija i koncesionar nema argumenata za diktiranje uslova, jer je suočen sa situacijom da nije ispunio ugovorne obaveze i da se zaključeni ugovori vjerovatno mogu raskinuti. Uostalom, to traži i Međunarodni sindikat lučkih radnika, koji je dobro upoznat sa dešavanjima u "Port of Adria".
Bonus video:
