Još od ruske vojne intervencije u Siriji sredinom prošle decenije, predsjednik Vladimir Putin nastojao je ostaviti dublji trag na Bliskom istoku uspostavljanjem višedimenzionalnih partnerstava s različitim regionalnim akterima.
U vrijeme saradnje s Iranom na podršci režimu Bashara al-Assada, Putin je pružio Izraelu manevarski prostor za djelovanje kako bi ciljao iransko vojno prisustvo na sirijskom tlu. Također je radio na produbljivanju partnerstva i sa Turskom, koja je pružala snažnu podršku sirijskoj opoziciji. Pored toga, Putin je proširio svoje bliskoistočne ambicije ulaskom u naftni savez sa Kraljevinom Saudijskom Arabijom.
”Što se tiče Izraela i zaljevskih država, granice njihove tolerancije rusko-iranskog partnerstva zaustavljaju se na tački koja omogućava Teheranu da ima koristi od Moskve u cilju poboljšanja svog vojnog arsenala.”
Sposobnost Rusije da izgradi ova partnerstva s akterima koji imaju historiju međusobnih neprijateljstva i nadmetanja bila je znak Putinove spretnosti da razumije kontradiktornosti Bliskog istoka. Onoliko koliko mu je ova spretnost pomogla da iskoristi ove kontradiktornosti u svrhu ostvarivanja ruskih ciljeva u regiji, toliko je i upravljanje istima, na način koji ne dovodi do narušavanja regionalne ravnoteže snaga i ne ugrožava partnerstva Rusije sa zemljama regije, bio je stalni test za Putina, u čemu je napravio prilično dobre rezultate. Međutim, rizici koji su pratili proces ruskog balansiranja u regiji povećali su se nakon rusko-ukrajinskog rata, uz sve veće oslanjanje Moskve na Teheran, konkretno u vojnoj oblasti.
Višedecenijski odnosi
Bliski rusko-iranski odnosi datiraju decenijama unazad. Ti odnosi nisu posmatrani kao neka velika prijetnja interesima drugih zemalja u regiji, kao što su zaljevske države i Izrael. Međutim, ovo gledište se sada može promijeniti u kontekstu produbljivanja tih odnosa na vojnom nivou, pored toga da jačaju i ekonomske i trgovinske veze među njima. Rusija također može iskoristiti iskustvo Irana u zaobilaženju zapadnih sankcija koje su na snazi već decenijama, kao i u izgradnji ekonomije sposobne da se nosi s izolacijom.
Moskva se sve više oslanja na oružje koje joj daje Teheran kao pomoć u ratu protiv Ukrajine. Pored toga, ruska vojska intenzivno koristi iranske bespilotne letjelice za gađanje ukrajinske infrastrukture. Američki i britanski zvaničnici nedavno su tvrdili da Moskva, također, želi kupiti stotine iranskih balističkih projektila. Međutim, iranska podrška ima svoju cijenu.
Zapadni izvještaji tvrde da Rusija namjerava pružiti Iranu napredne vojne tehnologije u zamjenu za tu podršku. Iako Moskva nije komentirala ove optužbe, takav korak nosi brojne opasnosti za odnose Rusije s Izraelom i zaljevskim državama, te ukazuje na to da ruska spretnost igranja na bliskoistočnim kontradiktornostima ima granice.
Putinovo posezanje za pojedinim vrstama iranskog oružja radi njegove upotrebe u Ukrajini pomoglo mu je da djelimično riješi sve veći nedostatak u svojim zalihama oružja kao rezultat rata. Ipak, oslanjanje na iransko oružje možda nije prikladan izbor u smislu da bi to Rusiju moglo koštati drugih odnosa na Bliskom istoku.
Osmišljeni korak
Sjedinjene Američke Države nedavno su odlučile dostaviti Ukrajini napredni sistem protivzračne odbrane Patriot. Ovo je posebno osmišljen korak s ciljem da se oslabi efikasnost iranskih dronova i ruskih balističkih projektila ili drugih projektila koje bi Moskva mogla dobiti od Teherana u budućnosti.
Sistemi Patriot, koje je SAD isporučio Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), pokazali su se efikasnim u obaranju projektila koje su Husi iz Jemena ispalili na dvije države. Što se tiče Izraela i zaljevskih država, granice njihove tolerancije rusko-iranskog partnerstva zaustavljaju se na tački koja omogućava Teheranu da ima koristi od Moskve kako bi poboljšao svoj vojni arsenal. Još uvijek nije jasna priroda naprednih vojnih tehnologija koje Rusija može ponuditi Iranu kao naknadu za bespilotne letjelice ili balističke rakete, s tim da je i samo iznošenje takvih optužbi dovoljno da izazove zabrinutost u regiji.
Moskva je tokom posljednjih godina sklopila partnerstva s Izraelom i zaljevskim državama u različitim oblastima. S jedne strane, Moskva je dozvolila Tel Avivu slobodu u vojnom djelovanju u Siriji kako bi oslabila pokušaje Irana da produbi svoje vojno prisustvo u ovoj zemlji. S druge strane, uspostavila je naftnu saradnju sa Saudijskom Arabijom i UAE-om u sklopu alijanse “OPEC Plus”. Ovaj savez se pokazao važnim za Rusiju u okviru nastojanja da se suprotstavi izolaciji koju joj nameće Zapad.
Saudijska Arabija i UAE podržali su odluku grupe “OPEC Plus” da poveća proizvodnju nafte za dva miliona barela dnevno, što pomaže Putinu da oslabi zapadne sankcije usmjerene na vitalni energetski sektor Rusije. Također, saudijska nepopustljivost pred američkim pritiskom da poveća proizvodnju nafte omogućila je Putinu da pokaže kako ima mnogo prijatelja na Bliskom istoku.
Zabrinutost u Zalivu
Zaljevska zabrinutost zbog mogućnosti da Rusija snabdije Iran naprednim vojnim tehnologijama vjerovatno će dovesti do kolebanja zemalja Zaljeva po pitanju nastavka saradnje s Moskvom u oblasti nafte. Svaki put kada Saudijska Arabija vidi da Rusija aktivno podržava Iran, vjerovatnoća da će Rijad prekinuti svoju naftnu saradnju s Rusijom postaje sve veća.
U slučaju Izraela, zabrinutosti Tel Aviva oko rusko-iranskog partnerstva uglavnom se odnosi na Siriju. Rusija je dozvolila Izraelu da slobodno djeluje u Siriji, što je jedan od razloga dosadašnjeg oklijevanje Izraela da podrži Ukrajinu. Međutim, sposobnost Tel Aviva da iskoristi rusku poziciju u Siriji postaje sve slabija. Proteklih mjeseci Rusija je povukla sisteme protivzračne odbrane S-300 iz Sirije kako bi ojačala svoju protivzračnu odbranu na ukrajinskom bojištu, zbog čega raste mogućnost da će Moskva predati još više odgovornosti Iranu u Siriji, dok će se Moskva fokusirati na Ukrajinu.
Štaviše, Tel Aviv strahuje da će iranska umiješanost u napade ruskih dronova na ukrajinske ciljeve poboljšati sposobnost Teherana u upotrebi dronova protiv izraelskih ciljeva. Povratak izraelskog premijera Benjamina Netanyahua na vlast mogao bi dovesti do ”resetiranja” rusko-iranskih tenzija i toga da ostanu na snazi pravila izraelskog djelovanja u Siriji. Međutim, ovo pitanje i dalje zavisi od granica vojnog partnerstva između Moskve i Teherana.
Smanjenje sposobnosti Rusije da održi ravnotežu između Izraela i Irana u Siriji, može dovesti do toga da Putin pronađe interes u podsticanju iransko-izraelskog sukoba i povećanju pritiska na SAD na Bliskom istoku kako bi se američke resursi odvratili od Ukrajine. No rizici takve strategije vjerovatno nadilaze svaku potencijalnu dobit.
Regionalna zabrinutost zbog rusko-iranske vojne saradnje mogla bi pružiti priliku SAD-u da ponovo poboljša svoje odnose sa zemljama regije i da radi na slabljenju ili uništavanju iranskih kapaciteta za proizvodnju dronova i projektila na koje se Moskva sada oslanja. Svaki ruski napor da pruži vojnu pomoć Teheranu mogao bi naštetiti sposobnosti Rusije da sačuva odnose i saradnju sa zaljevskim državama i Izraelom. Potreba Moskve da održi ravnotežu u svojim odnosima na Bliskom istoku zahtijeva od ove države da, kada razmišlja o produbljivanju vojne saradnje s Iranom, uzme u obzir i veliku štetu koja bi mogla biti nanesena njenom utjecaju u regiji.
Autor je istraživač u oblasti međunarodnih odnosa
Bonus video:
