Privilegovana starost političke nomenklature
Opći je dojam da su društva Zapadnog Balkana u pravilu spora, troma, neelastična i u mnogim aspektima poprilično rigidnih i krutih osobina. Sve su to odlike treće dobi ili starosti, koja, egzistencijalno gledano, posjeduje posebne tegobe i izazove. Simone de Beauvoir je bila potpuno u pravu kada je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća napisala kako društvo “prema starim osobama nije samo krivo već je zločinačko”. Mislila je na ono što se vrlo lako zapaža prvih dana u mjesecu, kada plejada umirovljenika dobiva, kao nagradu za okončani radni vijek, mizernu svotu koja već u prvim danima naprosto ispari.
Uz financijski aspekt, koji je, referiramo se na tipične iznose mirovina, izrazito limitiran, dionicima treće dobi otežan je brz pristup svim društvenim uslugama, posebno zdravstvenim i drugim oblicima socijalne zaštite i usluga. Ideje De Beauvoir se podudaraju sa činjenicom koju i sami opažamo, a svodi se na to kako odnos prema starima pokazuje često brižljivo prikrivanu istinu o samim načelima i ciljevima kojima se vodi svako društvo. No, dok je starija populacija većinom isključena iz svih društveno bitnih dinamika, starija politička nomenklatura, dijelom vladajuća, dijelom opozicijska, uspješno nameće i diktira društvene teme “kao da sutra ne postoji”. Ozbiljne politološke studije pokazuju kako je jedna od odlika gerontokracije, dakle starije vladajuće gospode, a posebice stranačkih lidera, slabiji ekonomski rast, sklonost konfliktima i potenciranje međudržavnih sukoba. Nadalje, krase ih kronično loše performanse, u smislu rezultata i ishoda njihovih politika, te su očekivano smanjenih progresivnih ambicija usmjerenih razvoju društva. Zlobnici bi rekli kako je njihova manija veličine kombinirana s poraznim društvenim rezultatima idealan sastojak za razvoj političkih autoritarnih crta. Nažalost, i većina mlade generacija političara vodi se sličnim načelima u javnom životu.
Političko podmlađivanje
Bilo bi za očekivanje da političari mlađe životne dobi inoviraju, makar u granicama mogućega, određene segmente politike koji su društveno i stvarno loši. To je bio jedan od glavnih motiva iza recentne političke rejuvenacije lidera u Europi, na premijerskim i predsjedničkim pozicijama (Renzi, Kurz, Macron, Marin, Varadkar) i primjerice mjestima ministara vanjskih poslova (Mogherini, Jeremić, Mladenov). Dakle top državne funkcije u rukama mlađe generacije koji su, istina, dio postojećeg sistema, ali u kapacitetu da iznjedre nešto relaksiraniju, funkcionalniju i inovativniju politiku. Iako, mnogi od gore spomenutih su progresivno politički ostarjeli, a onda ubrzano i završili svoje političke karijere, neki zbog prenaglašenog ega, neki zbog koruptivnih radnji. U Bosni i Hercegovini politička rejuvenacija se dogodila na lokalnoj razini, onoj gradova, gdje su dvadesetogodišnjaci, tridesetogodišnjaci i nešto stariji četrdesetogodišnjaci (Stanivuković, Karić i Kordić) preuzeli lokalnu vlast koja je, po definiciji, najbliža građanima. Nedavno su se zajedničkim pismom obratili Ursuli von der Leyen želeći dati tračak nade mladima za jednu prosperitetniju budućnost, iskazujući spremnost zajedničkog rada na europskim, urbanim i ostalim oblicima integracija. Inicijativa, sama po sebi, pozitivna je, a i sama EU voli mlađe - ideje, političare, organizacije - smatrajući ih vitalnim znakom demokracije i preduvjetom održivog ljudskog razvoja.
Autentično mladenački
No, politička mladost ne mjeri se na deklarativnoj razini - onoj simbolike, pisama, prijateljskih gesti - iako su i ti aspekti poželjni, već na sposobnosti promjene starih, otežavajućih i strahovito dosadnih politika. Većina mladih ne smatra pismo bitnom komunikacijskom formom - oni preferiraju TikTok, prosperitetnim obećanjima (opravdano) ne vjeruju, a političare najčešće ne doživljavaju kao autentične. Da s mladima treba komunicirati, a ne samo govoriti o njima, mišljenja je bila Jacinta Ardern, sad već odlazeća premijerka Novog Zelanda, čija je politika aktivno odgovarala na potrebe mladih izazivajući pri tome pravu “jacintomaniju” među mladima i ostalima. Nakon nešto manje od šest godina na funkciji, s takvim rejtingom i tek nešto više od četrdeset na leđima, premijerka Ardern se odlučila povući jer joj je naprosto dosta. Drugačije je u bližim nam krajevima, gdje ni nekoliko povezanih mandata, često decenijskog trajanja a većinom jalovih performansi, nije dovoljno da kod pojedinaca ugasi volju za moć i čežnju za javnom funkcijom.
Čangrizava politička mladost
Političari mladog kova prilikom stupanja na neku od društvenih službi ili funkcija kao da u trenutku ostare, prihvaćajući fiks-ideje stranaka iz kojih dolaze u obliku mini političkih dogmi te postaju uronjeni u, makar iz nešto zapadnijih perspektiva, prevaziđene oblike političke i druge komunikacije. Rapidno se politički postaravši, kao da postaju neelastični, a dijelom i čangrizavi - sve im smeta - počevši od simbola, javnog dress codea, različitih mišljenja, a izrazitu osjetljivost pokazuju prema upućenoj im kritici. Autokritika im je sasvim u skladu s većim dijelom političkih i javnih aktera - nepostojeća. Time postaju gotovo potpuno u nemogućnosti ponuditi strukturalne odgovore na izazove s kojima se mladi ljudi susreću, na želju za boljim životom i pravednijim tipom društva. Njihova prilagodba postojećem redu stvari čini od gotovo svih sličnih društava zemlje čangrizave političke starosti i lažnog iskustva iz kojih odlaze i mladi i stari, i oni između.
Bonus video:
