Toliko su nas ubeđivali da postoje zavjerenici i da „državni udar“, nije farsa permanentno su ukazivali na krivce, da su zaboravili sa kojih su pozicija krenuli, i sebe nazvaše nevinima. Informacije nisu dozirane, već su sipali u glave građana „odoka“, sve dok mozak nisu preopteretili narodu.
Prenos suđenja optuženima za državni udar prate novinari zato što moraju, porodice uključenih u suđenje i nekoliko dokonih ljudi spremnih da sve izvrnu na sprdnju jer jedino tako mogu da prežive svo ludilo. Ostalima je tog suđenja „preko glave“, niko više nema živaca da isprati tu temu.
"Skrolujem te face“, reče mi prijatelj na pitanje da li on prati suđenje. To bi značilo da nikad ranije nije vidio te ljude ali ih po faci poznaje. Poza govori ko su, šta mogu da kažu i da urade. Sve i da nije državni udar bio farsa, onda suđenje svakako jeste, jer se toliko budalaština i nebuloza može čuti kao ni na jednom drugom mjestu, da ne poredimo sa kafanom i vrijeđamo tu instituciju. Jedni se prave patriote, drugi se uspostavljaju u samozaštićene svjedoke, treći su iskreni prijatelji Crne Gore, četvrti naravno tvrde da im je neko smjestio i da oni znaju ko i zašto. Imamo sve elemente za seriju, mnogo bolju od onih što smo do sad snimali. Imamo sve potrebno za šou, samo kad bi se malo bolje snimilo i izrežiralo, pa da neko vješto izmontira, bio bi to hit.
Petog dana suđenja jedan je rekao ključnu rečenicu: „Ja pojma nemam zašto sam u pritvoru i o čemu se radi“. Zamislite sad nekoga ko za vrijeme Eurobasketa 2017. dođe kući sa posla, zavali se u fotelju i uzme daljinski u ruke, vrti kanale, čeka neku utakmicu, i naleti na suđenje i tu izjavu. Nije da skoro svaki krivac ne kaže za sebe da je nevin, ali ima nečeg u ovoj konstrukciji rečeničnoj što implicira ne samo na pozivanje na nevinost, već i na dosadu.
"Odakle ja ovdje?!“, tako odzvanja ova rečenica sa suđenja, a vjerovatno da se svi u sali osjećaju isto. Zaista niko više nema ni volje ni živaca za te detalje, da prati likove i izjave, silne dokaze i optužbe, negiranja i zakletve.
Nema tu više mesa ni za sprdnju, u smislu da sa nekim stvarima se ne šali, ne zbog ozbiljnosti državnog udara, već upravo zbog neozbiljnosti. Kad je situacija neozbiljna, tu šale nema, ima samo apsurda i besmisla.
Otuda su i najveći domet „državnog udara“ bile izjave stranih diplomata, jer građani više ništa ne vjeruju našem sudstvu i tužilaštvu, pa su mnogi formirali mišljenje u odnosu na to što o državnom udaru kod nas kažu strane diplomate. Naš ugao je iskrivljen i treba na novi jer sami sebi više ne vjerujemo.
Bilo bi dobro napraviti anketu sa pitanjem „Kako vidite kraj suđenja za državni udar?“, jer, ne bi se tu našao odgovor konkretan kojim bi se nešto riješilo, ali bi sigurno bilo briljantnih i duhovitih odgovora, makar tu da se izvuče dobrobit, kad se već od samog suđenja do sad može zaključiti da odavno nije na televiziji bilo programa koji više zaglupljuje narod od ovog suđenja za državni nam udar.
Bonus video:
