Gradonačelnici, glavni gradski arhitekti, projektanti, izvođači radova, članovi komisija za tehnički prijem objekata, vlasnici zgrada, visoki funkcioner Vlade Italije, osuđeni su zatvorskim kaznama za krivična djela ubistva iz nehata i rušenje građevina, te za prouzrokovanje teških tjelesnih povreda i cio niz drugih krivičnih djela, počinjenih prema nastradalim u zgradama srušenim u zemljotresima u Italiji. Osuđeni su, takođe, i da nadoknade višemilionske naknade šteta porodicama nastradalih. Vrhovni kasacioni sud Italije, zaključio je da za žrtve nije bio „kriv“ zemljotres, nego nepravilna gradnja. Neke državne institucije takođe su bile proglašene odgovornim u pojedinim slučajevima rušenja zgrada, te obavezane da naknade višemilionske odštete. To je epilog maksi procesa vođenog u Akvili, u 220 predmeta rušenja zgrada u zemljotresu 2009, ali i u drugim sudskim procesima u Italiji.
Vrhovni kasacioni sud Italije nije prihvatao prigovore zastare. Zaključio je da su teški oblici krivičnih djela rušenja zgrada u kojima je bilo smrtnih posljedica, nastali tek nastupanjem posljedica, a ne onda kada su zgrade građene. Osuđenima u pojedinim predmetima nisu priznate ni tzv. opšte olakšavajuće okolnosti. U procesu za rušenje zgrade studentskog doma, tužilac je pored živih arhitekata i inžinjera koje je optužio, na listu okrivljenih uvrstio i neke od umrlih arhitekata i inžinjera zahtijevajući da se u procesu utvrdi i njihov doprinos rušenju zgrade.
Stavovi Vrhovnog kasacionog suda Italije, za ovu vrstu predmeta, utemeljeni su u prvoj, u nizu, presuda, donešenoj za rušenje zgrade osnovne škole i vrtića u gradiću San Đulijano di Pulja, kada je u zemljotresu stradalo 27 prvaka i njihova učiteljica. Gradonačelnik tog grada, samo nekoliko mjeseci prije zemljotresa, dostavio je pismo upravi te škole da su izvršenom rekonstrukcijom objekta dobijeni prostori koji su adekvatni predviđenoj namjeni. Glavni gradski inžinjer, kao i izvođač radova, dva mjeseca prije nego što se dio zgrade srušio, izdali su potvrdu o statičkoj podobnosti objekta. Gradonačelnik, inače ljekar po profesiji, golim rukama je kopao ruševine ispod kojih je bilo i njegovo dvoje djece, od kojih je šestogodišnja kćerkica poginula. Potom je, u sudskom procesu osuđen zatvorskom kaznom zbog ubistva u nehatu sopstvene kćerkice i njenih preostalih 26 drugara, kao i njihove učiteljice. Na isti način, prošli su i projektant i izvođač radova.
„Tranquilli“, budite mirni, izjavio je zamjenik funkcionera Vlade Italije zadužen za civilnu zaštitu, uvjeravajući stanovništvo da nema nikakve opasnosti i da mogu da se opuste uz čašu plemenitog vina iz Avile, „montepulcino“, samo par dana prije nego što je došlo do razornog zemljotresa u kome je u ruševinama stradalo vise od 300 ljudi, a više od 100.000 ostalo bez domova. Za takvo obmanjivanje javnosti bio je proglašen odgovornim za ubistvo iz nehata 17 lica, koja su nastradala vjerujući njegovoj izjavi o nepostojanju opasnosti i ne preduzimajući zbog toga mjere da se spasu, te je osuđen zatvorskom kaznom. Jedan italijanski novinar je prije godinu dana objavio knjigu o tom procesu, dajući joj upravo naslov „Tranquilli“ i ilustrujući je čašom vina.
Među žrtvama zemljotresa u Akvili bila je i porodica urednika lista „Ćentro“, iz Akvile. On i njegova supruga su ostali u životu, ali su poginuli oboje njegove djece, sin i kćerka, kao i njegov otac. Još užasnija tragedija u tragediji je okolnost da su oboje djece neko vrijeme bili živi ispod ruševina. Njegova kćerka Marija, tek toliko da mu pošalje SMS poruku: „Tata, ionako ćemo svi umrijeti“, nakon čega je utihnula, a njegov sin ga je više sati ispod ruševina dozivao da ga spasi. Novinar nije čekao da stigne pomoć, nego je golim rukama sa prvim komšijom kopao ruševine. Izjavio je da sebi nikad neće moći da oprosti što nije uspio da spasi svoju djecu ispod ruševina. „Između mnogih krivica koje imam, jeste i ta što sam se pouzdao u Komisiju za velike rizike, vjerujući jednoj nauci koja je na tom sastanku od 31. marta 2009. odustala da bude nauka. Ja sam zato prvi razlog smrti Marije i Paola“.
Nekoliko najeminentnijih italijanskih naučnika iz oblasti seizmologije, koji su uživali međunarodnu reputaciju, a bili su članovi Komisije Vlade Italije za velike rizike, bili su osuđeni u prvom stepenu na zatvorske kazne od po 6 godina za ubistvo iz nehata 17 stanovnika Akvile, koji su nastradali vjerujući tvrdnji koja se pripisivala pomenutim naučnicima - da nema opasnosti od razornog zemljotresa. Njih je, samo par dana prije razornog zemljotresa, poslao u Akvilu šef italijanske civilne zaštite kako bi smirili stanovništvo čija je uznemirenost došla do tačke ključanja zbog višemjesečnog podrhtavanja tla u tom regionu. U prisluškivanom razgovoru kojeg je imao sa regionalnim političarem, uhvaćeno je kako kaže da na lice mjesta upućuje svog zamjenika i najeminentnije naučnike „kako bi ućutkali bilo kog imbecila koji širi obmane i stvara zabrinutost“, te da će vrhunski eksperti za zemljotrese reći da je bolje imati 100 potresa jačine 4 stepena skale Rihter, nego tišinu, jer 100 potresa služi da oslobode energiju i neće biti nikada potresa koji bi napravio štetu“. Naučnici su u žalbenom postupku bili oslobođeni, jer nisu sasvim isključivali mogućnost da može doći do razornog zemljotresa, a zaključeno je pored toga da oni nisu mogli obmanjivati javnost svojim stavovima iznešenim na sastanku koji je za javnost bio zatvoren. Osuda na zatvorsku kaznu izrečena je konačno samo u odnosu na zamjenika šefa civilne zaštite koji je preko sredstava informisanja stanovništvo uvjeravao da nema opasnosti od razornog zemljotresa.
Naš krivični zakonik, propisuje kaznu zatvora do 12 godina, za krivično djelo teško djelo protiv opšte sigurnosti, ukoliko izvršenjem krivičnog djela nepropisne i nepravilne gradnje dođe do rušenja objekata i smrti jednog ili više lica. Ovom normom obuhvaćeno je pitanje odgovornosti „za projektovanje, reviziju tehničke dokumentacije, izvođenje radova i stručni nadzor nad građenjem objekta“ ukoliko se navedena lica pri vršenju tih poslova ne pridržavaju ne samo propisa o planiranju prostora i izgradnji objekata, već i opštepriznatih tehničkih pravila. Postoji i niz drugih krivičnih djela protiv životne sredine i uređenja prostora, krivična djela nesavjesnog rada, zloupotrebe službenog položaja i ostalih koruptivnih krivičnih djela, čija bi primjena došla u obzir u takvim slučajevima.
Skoro da nema savjesnog građevinskog stručnjaka ili seizmologa koji posljednjih godina nije upozorio da bi, u slučaju razornog zemljotresa, posljedice bile neuporedivo teže od onih koje je pretrpjela Crna Gora 1979. godine. Dopustilo se, nažalost, u cijelom lancu učesnika, brutalno kršenje pravila urbanističkog planiranja, projektovanja i građenja objekata u zemljotresnom području. Potpuno je izostala svijest i savjest onih koji su decenijama divljali u prostoru, ali i dopuštali urbanističkim planovima nepoštovanje nekih elementarnih pravila za obezbjeđivanje sigurnosti u zemljotresnim područjima. Ali, onamo gdje ne postoji dovoljna svijest i savjest, trebalo je da postoji dovoljno snažna i odlučna država da nametne poštovanje odavno poznatih pravila gdje, šta i kako graditi, kako bi se u slučaju zemljotresa izbjegle žrtve i materijalna razaranja, a ne da popustljivošću pristane da bude svjesni ili nevoljni saučesnik u posljedicama. Država je dužna da garantuje svima pravo na život i na sigurnost. To bi moralo uključivati i garantovanje sigurnosti u slučajevima zemljotresa.
Nažalost, umjesto da se insistira na otklanjanju evidentnih nedopustivih propusta, kako bi se spriječile tragedije i preduzele hitne opsežne preventivne mjere kontrole sigurnosti objekata, spriječilo dalje urbanističko ugrožavanje naše sigurnosti zagušivanjem prostora, nepoštovanjem pravila međusobne razdaljine objekata i njihove udaljenosti od saobraćajnica za zemljotresna područja (najmanje 1/3 visine objekta), spriječile gradnje nedovoljno kvalitetnih objekata, gradnje višespratnica na nesigurnim i nepodobnim terenima (podzemne vode, blizina muljevitih slojeva terena, klizišta, nasipi i sl), sa nekih stručnih adresa mogli smo čuti i neke jako čudne, umirujuće poruke, slične onima kao u italijanskom procesu o kome je nedavo izašla knjiga sa naslovom „Tranquilli“ (budite mirni), kao i preporuke da u slučaju zemljotresa čučnemo i pronađemo neko bezbjedno mjesto. Svakako da nije u Turskoj i Siriji poginulo preko 50.000 ljudi zato što nisu čučnuli. Potrebno nam je mnogo ozbiljniji odgovor vlasti i stručnjaka u odnosu na realnu opasnost od mogućeg snažnog zemljotresa.
Autorka je advokatica
Bonus video:
