Tog 12. marta 2003. znam gdje sam bio. U bivšoj kancelariji “Liberalnog” svirao sam na gitari Soundgardenovu “Feel on Black Days”. Ušao je drugar Leko (nadimak svih muških Lekovića), diskretno klimnuo glavom u znak pozdrava i sjeo pored vrata, nagnuvši se naprijed, kao student koji čeka da ga prozovu, uljudno sačekavši i kraj mikrofonije koja je kao kad duša napušta tijelo, napuštala “dvije dvanaestice” Twin Reverba.
- Jesi l’ čuo? Pucali su na Đinđića. Mrtav je! - izgovorio je, u jasnoj namjeri da mi saopšti jedan konačni podatak koji će ući u istoriju. Tada sam shvatio da nije crven u licu samo od bjelopoljskog martovskog zubatog sunca.
Istog tog dana umro je i moj učitelj Miloje. Na saučeću ispred nikoljačke kapele još uvijek nije bilo mnogo ljudi, premda je učitelj bio poštovan i voljen u gradu. Vanredno stanje, proglašeno u Srbiji u večernjim satima, kao da je ilegalno prešlo preko punkta u Dobrakovu, koji je u tom trenutku razdvajao dvije administrativne cjeline novouspostavljene Državne zajednice.
Zorana Đinđića gledao sam puno puta kako se sa balkona zgrade u Kolarčevoj ulici obraća okupljenima na protestima koji su se održavali ‘96. i ‘97. godine u Beogradu, a koji su organizovani od strane studenata i tadašnje opozicije, povodom čuvene izborne krađe od strane Miloševićevog režima, nakon održanih lokalnih izbora. Njegovi govori bili su nadahnuti, a njegova pojava odavala je utisak političara čije vrijeme zaista dolazi. Bez suvišne patetike, imanentne njegovom tadašnjem opozicionom kolegi i magu transcedentalne vještine “zavođenja” masa, Vuku Draškoviću, Đinđić je, ne manje ubjedljivo i uvijek vjerodostojno odražavao stavove do tada zasijenjene građanske Srbije, spremne da se u novim okolnostima, nakon “Dejtona” konačno pomiri sa Svijetom. Ko god je boravio tih dana u Beogradu, potvrdiće da je Beograd u tim trenucima zaista bio “Svet”.
Nekoliko godina kasnije, u ponovo mračnom i skoro “ugašenom” Beogradu, na Trgu republike i nesuđenom Trgu slobode, Zoran Đinđić je dijelio autograme, kao jedan od “Čuvara vatre”- neformalnog protestnog pokreta, nastalog u dekadentnoj fazi opozicionog djelovanja, nakon sloma koalicije, koja ga je smijenila sa mjesta gradonačelnika Beograda. Noseći u ruci njegovu sliku, koju mi je neko u prolazu “uvalio”, prišao sam mu “asasinski” sa leđa, preko gomilice ljudi koji su željni autograma stajali oko njega sa papirićima, blentavo izustivši k’o za sevap: “Može li jedan za Crnu Goru?”
- Naravno, zašto da ne?! - odgovorio je uljudno i kroz osmijeh, potpisujući poleđinu fotografije sa svojim likom, legetimišući na taj način moj mandat da u ime Crne Gore i za nju tražim autogram.
To je bio jedini moj izravni susret sa Đinđićem. Sve što znam o njemu zapravo sam saznao, kao i većina drugih ljudi - posredno i zavisno od toga na šta sam bio “nabaždaren”.
... Bilo je mnogo onih koji ga nisu voljeli iz tog razloga što su voljeli Miloševića. Đinđića su samim tim smatrali izdajnikom. Bilo je i onih koji nisu voljeli Miloševića; koji su ga smatrali “krvnikom”, ali nisu voljeli ni Đinđića. Razlog je bio taj što Zoran Đinđić nije u to vrijeme bio, kao što mnogi danas pogrešno tvrde ili doživljavaju, oličenje onoga što se u današnjici kolokvijalno zove “drugom Srbijom”; ako je u tom vremenu uopšte i postojao pandan tom izrazu, liše ekstremno rijetkih izuzetaka, poput npr. “Žena u crnom”. Đinđić je, može se reći, tek nakon što ga je ubila mejnstrim Srbija, postao simbol ove druge.
Postojala je i priča da je tokom svoje čuvene posjete Palama, začinjene famoznim volom na ražnju, snimljen kako puca iz topa na Sarajevo. Dakle, Vučićev “kišobran” je mačji kašalj u odnosu na tu tvrdnju. Ne mogavši da vjerujem da je to istina, jer mi se nije uklapalo u predstavu koju sam imao o njemu, lično sam ubacio papirić sa pitanjem u kutiju instaliranu na nesuđenom Trgu slobode, koja je bila namijenjena onim građanima koji žele da postave pitanje opozicionim liderima, koji su im se skoro svake večeri obraćali na okupljanjima opozicije, u osvit raspisivanja onih prelomnih izbora 2000. godine. Moje pitanje Đinđiću je glasilo: “Neki tvrde da su Vas vidjeli kako opaljujete iz topa na Sarajevo. Da li je istina da ste to uradili?”
Kakav amater! Samo je trebalo da napišem još: “Ja mislim da niste.” Nisam imao čak ni predstavu o tome koji je ispravan termin za topovsko činodejstvovanje: opaliti; raspaliti; pucati ili dejstvovati?
U svakom slučaju, ne znam ni da li je to pitanje i došlo do Đinđića, a kamoli to da sam čuo odgovor. Vjeru u magična svojstva “kutije za pitanja” liderima opozicije sam u međuvremenu izgubio.
Kao i mnoge stvari u životu, propustio sam i Peti oktobar. I nije mi žao. Bio sam tog dana gdje je i trebalo da budem. Na televiziji sam sa svojim pokojnim ocem pratio dešavanja na ulicama Beograda, i osjećao ponos što sam (kao) malim dijelom doprinio tom završnom činu pada Miloševića, tabanajući o protestima beogradskim ulicama, taman kad je trebalo da učim. Bio sam srećan i zbog toga što smo tata i ja na istoj strani.
Đinđić je bio spiritus movens Petog oktobra. Nema nikakve sumnje u to. Koštunica je bio samo pravi izbor za “misiju” koja je prethodila Petom oktobru. Đinđićev izbor.
Položaj koji je zauzeo nakon petooktobarskih promjena odredio mu je sudbinu. Postao je premijer zemlje, koja je tek što je ugrabila poslednji voz da se ne ugasi. Odgovornosti koje su stajale pred njim bile su mamutske, opasnosti epske, a resursi kojima je raspolagao bili su smiješni. Zamislite Konrada Adenauera i Vilija Branta kako bez Maršalovog plana, moralno i fizički dižu iz pepela razorenu Njemačku, dok im za vratom dišu još uvijek vitalni ostaci Vermahta, SS-a i Gestapoa?!
Srbija koju je Đinđić pokušavao da promijeni, bila je umorna od sankcija, siromaštva, diktature, kriminala, opšteg sloma vrijednosti i “ratova u kojima nije učestvovala”. Ljudima je dosadio Milošević, koji se grčevito borio i izborio da bude simbol svega od čega je Srbija bila umorna. Ali Srbija nikada, pa ni u euforiji nakon Petog oktobra nije razumjela u čemu je bio problem koji je doveo do tako drastičnog propadanja njenog društvenog, ekonomskog i moralnog supstrata u devedesetim godinama prošlog vijeka. Tako je Zoran Đinđić, ubrzo nakon te početne faze ushićenosti građana novom vlašću, većinski doživljavan kao izdajnik i lopov. Kad su se pobunile Crvene beretke, pričalo se, ili da se tu radi o sukobu “Đinđićeve” surčinske i konkurentske zemunske mafije, ili da je pobuna Beretki patriotski odgovor na izdajničku premijerovu politiku, oličenu u izručenju Slobodana Miloševića Hagu i prihvatanju svega što “stranci” traže od Srbije. Okružen, ispostaviće se, na najbolniji način, prilično amaterski organizovanim obezbjeđenjem, taman kada je konačno shvatio da sa mafijom država ne smije da pregovara, a kamoli da prihvata njene ultimatume, 12. marta 2003, nešto prije 12 i 25, njegov službeni automobil ušao je u dvorište Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici u Beogradu. Dok je izlazio iz vozila, na njega je iz snajperske puške marke “hekler i koh” pucao Zvezdan Jovanović, pripadnik Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, i kako će se utvrditi u dokaznom postupku na “srpskom suđenju vijeka”, saradnik kriminalne organizacije tzv. zemunskog klana. Đinđić je nedugo potom zvanično proglašen mrtvim, nakon bezuspješnih pokušaja reanimacije u Urgentnom centru Kliničkog centra Srbije.
Godinama nakon ovog atentata pominjala se njegova tzv. politička pozadina. Bez namjere da relativizujem bilo čiju negativnu ulogu u tom gnusnom činu i onome što mu je prethodilo, smatram da je jedina istorijski relevantna istina ona koja je dokazana u sudskom postupku koji se vodio povodom Đinđićevog ubistva. Insinuacije upućene prevashodno prema Koštunici, zaista nikada nisu djelovale ni blizu ubjedljivo. Takođe, ni najmanje ubjedljivo ne djeluju teorije o tome da ga je navodno zbog Kosova, tj. zbog njegove namjere da “bez pitanja” aktuelizuje tzv. kosovsko pitanje, ubila Amerika.
Pozadina Đinđićevog ubistva, onako kako se insinuira u dijelu srpske javnosti, možda ipak postoji. Ko zna? Ali ono što sigurno postoji su posljedice njegovog ubistva. One su vidljive na svakom “prokletom” koraku zemlje Srbije. I to je možda jedina stvar na Zemlji, koja se vidi golim okom sa Mjeseca.
Autor je advokat
Bonus video:
