Nedavno sučeljavanje predsjedničkih kandidata pokazalo je da je Crna Gora sazrela za iskorak koji nije iskoračila 1989 - da krene u socijalnu rekonstrukciju koja će donijeti slobodu i napredak svakoj individui i cijelom društvu.
Paradoksalno je da tri i po decenije kasnije isti čovjek koji je tada predvodio pokret za zaustavljanje istorije, pokušava da ponovo to uradi. I ponovo obmanom, manipulacijom i prisilom.
Dva univerzalna principa socijalne rekonstrukcije - stvaranje uslova za ubrzani razvoj svake individue i svih društvenih grupacija uz minimiziranje mogućnosti da ove svoj rast ostvare na račun drugih individua i drugih društvenih segmenata, Đukanović je već početkom 1990-ih zamijenio principima regresa, stvaranjem poretka koji omogućuje privilegije uskom društvenom sloju na čelu kojeg stoji njegova porodica i lični prijatelji. Crna Gora je pod njegovim predvodništvom krenula u rat i destrukciju slobode, individualne i kolektivne.
Dok se svi kandidati zaklinju u evropski put Crne Gore, Đukanović svoju kampanju zasniva na lažnoj pretpostavci da taj put ugrožavaju drugi. Evropski put ugrozio je, preciznije usporio je, on sam kada je počeo da vodi politiku koju su u privatnoj komunikaciji prenosili njegovi glavari - „ne treba nama Evropska unija, dovoljno je da uđemo u NATO“. Da bi mogao u miru da gradi lični režim i gomila bogatstvo, izgradnjom diktature uspostavio je dominaciju nad dva najmoćnija instituta slobode i razvoja modernog društva, nad privatnom svojinom i državom. Istorijski interesi Crne Gore potisnuti su u korist ličnih interesa vođe. Crna Gora je u statusu pristupanja Evropskoj uniji već gotovo petnaest godina, što je najduži pristupni staž u istoriji Unije.
Druga laž kojom Đukanović plaši građane je da je ugrožena nezavisnost Crne Gore. U novom vremenu niko nije razgradio Crnu Goru kao on kad je u zanosu okarakterisao svoje djelovanje riječima da je Milošević „najbolje što nam se moglo dogoditi“, kad je mrzio šah zbog šahovnice i razvodio se sa zapadnim susjedima za sva vremena. Čak je i registraciju malo većeg čamca bio prenio u nadležnost Beogradu.
Međutim, ista ona Crna Gora koja njemu nije dozvolila da je ugasi, neće to dozvoliti ni političarima koji bi ponovo krenuli da je razgrađuju.
Popularnost pokreta Evropa sad pokazuje da se Crna Gora zamorila od tema koje su otvorene raspadom Jugoslavije i da vapi za ekonomskim prosperitetom. Nažalost, Đukanović je odstranio iz javnog života nekoliko generacija, i 30 godina vodio Crnu Goru sa nestručnim AB-revolucionarima. Poništio je moral i od Crne Gore napravio predatorsku arenu. Tako su se u prvim redovima njegove elite našli oni koji su imali moralnu falinku. Zbog nepravde i neslobode Đukanovićevu Crnu Goru napustilo je pedeset hiljada građana, velikim dijelom najkreativniji dio nacije. Spriječio je i uzdizanje ljudi u svojoj partiji, oko koje se, po gvozdenom zakonu diktatura, prinudno okuplja većina ljudi. Umjesto da nikne stotinu cvjetova, proizveo je degenerisane klonove.
Na sceni je pet kandidata (plus kandidatkinja za ometanje u korist Đukanovića). Ustav je odredio da unutrašnju i spoljnu politiku Zemlje vodi Vlada, a Predsjednika zamislio kao iskusnog političara čiji zadatak je da te politike afirmiše. Da kao predsjednik svih građana doprinosi harmonizaciji Crne Gore kao porodice, i da predstavljajući Zemlju u inostranstvu promoviše njene spoljnopolitičke ciljeve. Đukanović je jedini koji bi harmonizaciji doprinio tako što bi iselio one koji ne misle kao on, a spoljnu politiku koristio da obnovi podršku Evropljana lažljivom pričom da je evropski put zemlje, u kojoj se građani osamdesetprocentnom većinom opredjeljuju za Evropsku uniju, ugrožen ako on ne bude vlast.
Mana ostalih kandidata je što su previše označeni partijski i nijesu u stanju da se objedine oko zadatka od istorijske važnosti, da smijene Đukanovića kao najveću prepreku za preporod i evropeizaciju Crne Gore. Jer dok god on bude vodeća politička figura, biće žive sve podjele i istorijske nesreće koje su Crnu Goru zadesile u dvadesetom vijeku.
Zbog toga što je prepunio mješinu grijeha, Đukanović se grčevito bori za još jedan mandat. Ispitivanja javnog mnjenja sugerišu da bi mu i mogući DPS-ov izborni inženjering poklanjanja glasova, kojim bi u drugi krug doveli željenog protivkandidata, bio uzaludan ako bi Jakov Milatović i Aleksa Bečić objedinili kandidature. To pokazuje i fizički napad na Milatovića, koji su izvele, po svoj prilici, Đukanovićeve pristaše.
Milatović i Bečić su dobri kandidati. Prvi ima odlično ekonomsko obrazovanje (za razliku od odlazećeg predsjednika, koji je teške predmete polagao uz pomoć CK) i poželjno internacionalno iskustvo. Drugi ima značajne zasluge za višegodišnji otpor diktaturi i za emancipaciju najkonzervativnijeg segmenta crnogorskog društva. Šteta je, ipak, što nijesu u stanju da opšti interes stave iznad crnogorske mentalitetske zanesenosti sopstvenom veličinom, koju još nijesu zabilježile svjetske enciklopedije. Iako imaju snage i energije da se bore za svoje ideje, mladi političari ne moraju da igraju na sve ili ništa.
Bonus video:
