Taj glas me je otrgnuo iz dječjeg sanjarenja. Bio je snažan i miran, dvije osobine koje rijetko idu zajedno. Možda me je to privuklo. A možda i riječi koje su prirodno tekle uz meni nepoznatu melodiju. Kao petogodišnjak počeo sam da razaznajem ljepotu svijeta, ljepotu orošene trave kada se na njoj prelomi sunčev zrak, ljepotu ljudskog lica. Počeo sam da otkrivam i tugu, tu sjenku ljepote. A glas je pjevao upravo o tome.
Pjesma i glas
Zagonetna ona je bila tako lijepa. Ali nju je odnio dan. Koji je takođe bio lijep, jer je ona bila lijepa kao tog jutra dan. Kuda ju je odveo? Odnosno - odnio? Kako dan može da odnese nekoga?
Slušao sam kao omađijan, sjedeći pred velikim radio-prijemnikom koji je umjesto očiju imao dva koluta, osmijeh mu je bio napravljen od crne, staklene skale, izreckane linijama iznad kojih su u nizu bila napisana imena gradova. A platneni front radija boje bijele kafe, uokviren sandukom od tamnog lakiranog drveta, za mene je bio lice velikog svijeta. Sada je to lice dobilo i glas. Spominjao se neki kej, tajna, plačni pogled njen. Razumio sam da je ona otišla, a on ostao kraj prozora da gleda kišu i da se sjeća. Uopšte, cijela pjesma je bila natopljena vodom. Jer ona je otišla niz tihu rijeku. Molski štimung, miran, sjetan glas, sjećanje na ljepotu koja više nije tu. Lice mog radija je tog dana u bosanskoj provinciji dobilo i ime, kada je voditelj izgovorio - Dragan Stojnić. „Bila je tako lijepa“.
Na Pjesmi Evrovizije francuski predstavnik je 1963. bio tek na petom mjestu. U zemlji iz koje dolaze legendarni šansonjeri, to i nije bio neki hit. Ali prepjev Dragana Stojnića pogodio je nerv jugoslovenskih šezdesetih. Dovoljno vremena je prošlo od rata, romantična osjećanja su se obnavljala u generaciji koja je posjedovala optimizam. Skromno blagostanje koje je donijela socijalistička modernizacija napravilo je prostor za urbanu, otmenu ljubav. Uvozeći francuski boemski i erotski kliše Dragan Stojnić je postao tumač idealizovanog francuskog osjećaja svijeta. Šezdesetih je ova pjesma bila besplatni dio Francuske za široke narodne mase koje tu zemlju nikada neće posjetiti.
Sarajevski uvoz
Kako je nastao ovaj prepjev? Sarajevski gimnazijalac, koji je zbog očevog posla rođen u Beogradu, a odrastao u Banjaluci, išao je u isti razred sa Momom Kaporom. Obreo se u najpoznatijem gradskom kulturno-umjetničkom društvu koje su svi zvali samo „Seljo“. Tamo je pjevačka sekcija bila zapravo muški vokalni ansambl Prijatelji. Potom je prešao da studira u Skoplje, gdje je pjevao na makedonskom, ali i školovao glas kod profesionalnog muzičkog pedagoga. Služeći vojni rok u Zadru pjevao je u vojnom orkestru. Vratio se u Sarajevo, gdje je iz dileme da se posveti pjesmi ili diplomira našao izlaz u tome da se zaposli kao spiker na Radio Sarajevu. Tu je već bio opasno blizu studiju u koji su ulazili profesionalni pjevači. Komšinica mu je iz Švajcarske donijela singl - da objasnimo mlađim ljudima, to je ona manja, crna gramofonska ploča koja ima po jednu pjesmu na svakoj strani. Ovdje se radilo o evrovizijskoj pjesmi Francuza Alena Barijera Elle était si jolie. Dragan Stojnić je već ljubitelj francuske šansone i kafanskog druženja. U kafani je dogovorio prepjev ove pjesme: Bila je tako lijepa. Mimo strogih propisa kolege na Radio Sarajevu su kradom omogućile Stojniću da snimi ovaj prepjev. Mora da se rezultat nekome svidio jer je Dragan Stojnić kao predstavnik Radio Sarajeva pobijedio na takmičenju mladih talenata „Mikrofon je vaš“. Od te 1964. nižu se pobjede na festivalima, turneje, čak i jedan nastup u čuvenoj Olimpiji usred Pariza. Njegov glas je tih šezdesetih neumitno stupio u moje djetinjstvo i u majčin uzdah.
Unutrašnji Pariz
Mnogo kasnije, kao sarajevski student, čuo sam od svoje profesorice francuskog, koja je svojevremeno studirala sa Draganom Stojnićem, sljedeći iskaz: „Sve smo bile zaljubljene u njega“. Naočiti pjevač gospodskih manira, kafanski šmeker i šansonjer ostavio je neizbrisiv trag u ženskim srcima. Njegovi beogradski osmomartovski koncerti slavili su romantična osjećanja. To će biti potisnuto iz glavnog estradnog toka trijumfom ruralne poetike i pornografske vizuelizacije uz kvaziorijentalno prenemaganje.
Tek mi je moj prvi susret sa Parizom krajem prošlog vijeka predočio koliko su moja očekivanja od ovog mitskog grada utemeljena i na osjećanjima koja mi je usadio onaj meki glas iz djetinjstva. Naravno, bilo je tu mnogo pjesničkog i slikarskog Pariza, od Bodlera do Henrija Milera, ali na Monmartru se iz nekog moždanog pregratka kao iz džuboksa počela odmotavati melodija koju su pratile slike: njih dvoje imaju dvadeset godina, on je slikar, često nemaju ni za ručak, ali će se mnogo kasnije sjećati boemskih vremena sa sjetom. Stojnićev Monmartr iz pjesme „La boheme“ bio je zapravo Monmartr iz istoimene šansone Šarla Aznavura iz 1965. Dragan Stojnić je kao nekadašnji student francuskog vjerovatno svjesno izostavio pikantan detalj iz Aznavurovog originala: Moi qui criais famine/ Et toi qui posais nue - ja koji sam plakao od gladi i ti koja si pozirala gola. To bi za jugoslovenske šezdesete vjerovatno bilo previše. Odsustvo erotske eksplicitnosti i suzdržanost postaće zaštitni znak jugoslovenskog ogranka šansone. Umjesto toga: Sveća u sobi taj jedan krevet i stol i moje slike sve, tu smo se voleli, s gitarom pevali i snove sanjali.
Svejedno, na Monmartr sam se prvi put u životu penjao sa ovim muzičkim slikama u glavi.
U slavu prolaznosti
Pjesma koja je meni bila najdraža jeste „Maestro i violina“. Pjesnički kvalitet teksta bio mi je odmah jasan. Nisam se iznenadio kada sam saznao da je riječi za pjesmu napisao Svetislav Sveta Vuković, voditeljska legenda Radio-televizije Beograd, pjesnik za odrasle i djecu.
Trošna tijela starog violiniste i stare violine više ne mogu proizvesti spoj - sve je zalud, drhte ruke, ne može joj čuti zvuke - ali ljubav, stara ljubav od davnina, ostaje. To je pjesma o tragičnoj ambiciji umjetnika da pretraje svoju smrtnost. Ali maestro i violina su ujedno ostarjeli muškarac i žena, suočeni sa vremenom koje drobi njihovu erotsku i duhovnu vezu iz koje proističe muzika kao srž života. Ova poruka dodatnu snagu crpi iz Stojnićevog glasa koji je uznosi. Uz autopoetičku himnu Lea Martina „Pesmo moja“, „Maestro i violina“ ostaje jedna od najboljih simbioza snažnog lirskog iskaza i vrhunske vokalne interpretacije kod nas.
Ahenska Jelisejska polja
Dragan Stojnić mi je pao na pamet krajem devedesetih kada sam sa grupom postdiplomaca u Ahenu iza ponoći izlazio iz naše kafane. Poljak Cezar je zapjevao na francuskom: Aux Champs-Elysées, aux Champs-Elysées. Svi smo prihvatili. Bugarin Emil, Grkinja Marija, Poljak Pavel, Čehinja Monika. Hvala Draganu Stojniću što me pripremio za to horsko odavanje čistoj radosti - prizivanje ljubavi sa Jelisejskih polja u ahenskom starom gradu jedan je od trenutaka koje rado pamtim.
Već dvije decenije Dragan Stojnić nije među nama. Digitalna era mu obećava neku vrstu posmrtne vječnostu. Youtube je neumoljiv: „Bila je tako lijepa“ je preslušana preko tri miliona puta. Doduše, postoji i verzija Pekinške patke - pank i nije ništa drugo do estetika izrugivanja građanskom smislu za lijepo. Ali tu verziju je poslušalo tek nešto više od 7.000 ljudi. Prema tim rezultatima pank je neuporedivo mrtviji od Dragana Stojnića.
Ipak, svijet u kojem je on pjevao više ne postoji. Nema ni moćnih ljudi kojima je umio pjevati do dva ujutro - Tita koji je više volio harmoniku, Leke Rankovića koji je volio ruske balade, Koče Popovića i Jovanke Broz koji su voljeli šansone. Nema ni glumaca sa kojima znao osvanuti po beogradskim kafanama, njegovih noćobdija Miše Janketića i Zorana Radmilovića. Nema više naših majki koje su ga voljele. Odlazi polako i publika koja pamti njegove koncerte.
„Da li znaš, gde su dobri ljudi nestali, gde je ona zemlja, onaj svet, u kome živeli smo mi?“ Zaveštao nam je Stojnić to pitanje u pjesmi „Da li znaš“ (Concierto de Aranjuez). Ne znam, gospodine Stojniću. Da znam ne bih bio tužan.
Bonus video:
