Ćutanje

Ćutnja nas je i dovela dovde... “Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život” (M. Selimović).

Prije dvije nedjelje oštro sam napadnut od domaćih političara da ne poštujem tzv. “izbornu ćutnju”, iako kolumna (Duet) nije bila nikakav propagandistički poziv ovog ili onog tipa, već pogled na jednu kampanju. I, još važnije, na jedno društvo u kojem tradicionalno izostaje smislena debata. Zato su rafali gluposti i obmana obilježili i ovu kampanju. Odustvo smislene debate je, naime, opasan simptom bolesti društva.

Dok god političari vjeruju da mogu građanima uvaljivati fantazije najnemaštovitijih aparatčika i propagandista gebelsovskog morala, bez ikakve odgovornosti, biće ovako kako jest.

Uostalom, predizborna ćutnja treba da traje jedan dan, i da učini da ljudi razmisle na miru o svemu što im je ponuđeno, i to je, načelno, plemenita ideja. Iako je nastala u doba neuporedivo manje medijske dinamike.

Mnogo su zlokobnije ove druge ćutnje. Nisu ograničene na jedan dan, nego su po pravilu dugotrajnije, i uglavnom im je efekat suprotan. Umjesto razabiranja (u) stvarnosti, ovdje imamo učinak da poslije izvjesnog vremena dominacije ćutnje ljudi jednostavno ne prepoznaju stvarnost. A tada su, kao što je poznato - spremni na sve.

Vjerovatno nas jednako u životu određuje ono što smo ćutali kao i ono što smo govorili. To olako zaboravljamo: moguće da nas jednako određuje ono što smo zapamtili i ono što smo zaboravili.

A ne treba zaboraviti da je Crna Gora ćutala u većem dijelu svoje burne (i bučne) prošlosti.

Neki su te ćutnje poslije pretvarali u “mudrost”, gotovo svi u nekakve zarade. Malo gdje je ćutanje bilo - mala privreda. Od toga posla živjeli su mnogi. Generacije, takoreći.

Ćutala je Crna Gora pred vladikama i gospodarima. Pred državnicima-trgovcima i divljačnim moćnicima.

Ćutala je Crna Gora i pred komitetima i polupismenim partijskim sekretarima. Odjekivala su crnogorska brda i klanci od tako glasne ćutnje. To je bila popularna crnogorska anatomija: partija u srcu/stomaku i jezik za zubima... Kao da je danas mnogo drugačije. Ne nestaju takve navike baš lako i jednostavno. Transfomišu se u nove forme poganluka i neljudskosti. Čovjek lišen “moći govora” (B. Petrović, to je sveta i velika moć), ljuštura je bez ljudske supstance.

Valjda je od takvog nataloženog iskustva ćutanja ostala navika da se uvijek čeka pečat moći, koji “aminuje” sve, pa i nauku, umjetnost, znanje.

U Crnoj Gori mnogi su pisci počast zavređivali onim što prećute, a ne onim što napišu. A to jeste perverzna umjetnost, ako je ima. Zato dobar dio crnogorske književnosti liči na beskrajnu radionicu liječenih ljubitelja socrealizma.

U svakom slučaju, previše je to ćutanja za narod koji vjeruje da je u svojoj slavnoj prošlosti sve rekao - kako treba i kome treba...

Većinski je ćutala Crna Gora i pred Miloševićevim pučistima, trancizionim gospodarima Crne Gore. Ali iz onoga što nije bilo ćutanje začet je emancipatorski crnogorski pokret. Tu je sve počelo. Od jednog odbijanja da se - ćuti. Uvijek je tako. Navika da se ne ćuti je lijepa i važna... Što god ovakvi ili onakvi malograđani (“ćutanje je zlato”) mislili o tome.

Gete je vjerovao da je ćutnja “sakrivanje pod jezikom”. Možda se, na naše oči, u ovim napornim i katkad neestetičnim procesima, rađa Crna Gora koja se više ne “skriva pod jezikom”.