Septembar u medijskom oku zrcali podvođenje žene (i dame) pod zajedničkog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima. Impotentni politički kurs opozicije iznjedrio je i jednu ovakvu ludost na osnovu koje hoće da profitira zbog neizvjesnosti na predstojećim izborima. Kome u Crnoj Gori nije jasno da se igraju naduvanom lutkom za manipulaciju, treba da se prisjeti primjera u kojima su žene kandidovane ili obnašale (je li ovo srpska ili hrvatska varijanta zajedničkog jezika?) pozicije u vlasti. Očigledno je kratko političko pamćenje kada su žene u javnoj sferi prisutne vjerovatno iz više razloga. Jedan od njih je da je to kad god se ženama formalno maše u javnom diskursu uvijek bez sadržaja, bez odgovornosti i naravno sa površnim odnosom prema onom što se u teoriji zove žensko pitanje. Od pogroma nekadašnje prve predsjednice parlamenta CG, te pogroma političarki koje su mislile svojom glavom, preko napada na aktivistkinje civilnog društva, posebno poslednjeg linča aktivistkinje koji je nezabilježen ikad u istoriji ovih prostora, do štrajka glađu majki pred Skupštinom, koje su kolateralna šteta opozicione politike i pozicione kalkulacije pred izbore, primjeri pokazauju koja ozbiljnost, dubina i odgovornost vlada političkom mišlju u glavama naših vrlih političara svih boja. Svaka koja se usudila da misli sopstvenom glavom i djelovala u skladu sa sopstvenom odgovornošću i mišljenjem bila je osuđena na medijsko čerečenje koje se nikada ne dešava muškarcima. Makar ne na toj razini (jedna od varijanti našeg zajedničkog jezika razumljiva svim našim narodima i narodnostima). Ajde neka se neka kandiduje. Politikantsko traganje za ženom i damom, podsjeća na primjer biranja rasnog psa da se djete igra u bogatoj kući. Pa kad se dijete izigra, bace ga na ulicu. Slučajevi žena i pasa brojni i istovjetni. Sleduje ulica. I nasilje.
A kako je to kada žena obnaša funkciju pokazuju primjerom žene pozicija kroz par karakteristika - lojalnost lideru, snishodljivost partiji/bratstvu i sistemu te gubitak integriteta i legitimiteta (pate i opozicionarke od ovih boljki i vole aplauze kada nekog šamaraju). Ozbiljnije od svojih kolega iz partije postaju simbolički sredstvo za čišćenje krvavih košulja, kriminalne rđe i partijskog smeća lišavajući tako odgovornosti sve što dolazi od njihovog partijskog bratstva, i nas mogućnosti za promjenu. A služba neliberalnim profiterima? Ali nije samo to. Bez obzira koliko u javnosti CG djeluje žena koje su dostojne političkih kandidatura i djelom i znanjem, kreirani politički kontekst svakako da bi potrošio onu koja se kandiduje, što bi se reklo sama od sebe, mimo partijskog mača i liderskog šarma, što bi bio poseban kvalitet. Lideri još hoće da vedre i oblače. Tako prema svojoj mjeri i kreiraju politički okoliš i mjere sve karakteristike moguće još uvijek nepredložene persone.
Kod poslednjeg predstavljenog predloga da to bude DAMA (izdržavana osoba i bez subjektiviteta) djelovala je resavska prepisivačka škola našeg političara po ugledu na susjednu nam državu koju predlagač doživljava kao matičnu, a da stvar bude još smješnija uspio je da se po uzoru na Ministarstvo prosvjete koje prepisuje programe obrazovanja iz druge države u susjedstvu, izjednači i uskladi sa ukazima političara iz inozemstva, pa kopiranje predstavlja već uobičajenu djelatnost, a mi bi trebalo da se pravimo lude na prosipanje sredstava iz budžeta na našu štetu. Znam ja njih sve zajedno sa jedne radne grupe za izborno povjerenje, gdje smo se izmjerili o tome što je politička participacija žena. Bilo je među njima onih koji su mješali žabe i obuću i kleli se u ljubav prema svim ženskim osobama koje imaju kući. Tako su nekako razumjeli političku participaciju. Elem, iznjedrili oni ideju (sami ili im je neko rekao) - sada se predlaže da neka poput kosovke djevojke vida nastalu ranu bojkotom i objesti političara, pa nema mosta ni puta da poveže ove dvije razdružene obale, a prut iz inozemstva pucka. Nadam se da nam je DAMA u negližeima u skupštini, u ministarstvu, u institucijama, univerzitetu, rektoratu, na ulici dosta te da će nas mimoići ova čaša što se tiče predsjednikovanja.
Koliko su politikantstvo i nacionalizam jaki danas u CG potvrđuje i primjer da je početkom septembra u Kotoru na Njegoševim danima predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je u medijskom svijetu CG bila samo jedna informacija i ništa više. Na skupu samo rijetki i oni koji se bave jezikom. Dok su nacionalisti svih boja izostali. Ono što ja cijenim iznimno (opet na zajedničkom razumljivom jeziku, a jednoj od upotrebnih varijanti) važnim jeste da je inicijativu podržao dio struke o jeziku i veći broj ljudi koji misle na temu nacionalizma naših nasušnih i konstantno podgrijavanih. Naročito važno jeste to da je nacionalizam kojeg nam danas instaliraju u glavama i duši na sve načine, krenuo 90-ih baš preko rasprava o jeziku kojeg svi razumijemo do današnjeg dana uprkos svim pokušajima jezikoslovaca i političara da se dokaže njegova razlika. Pokrenuta inicijativa o zajedničkom jeziku predstavlja mjesto susreta različitih varijanti zajedničkog jezika za nadnacionalističko, građansko stasavanje. Mi se svi u svakoj varijanti jezika na našu sreću dobro razumijemo.
Ipak je moj favorit u medijskom oku nacionalistički diskurs koji se krije iza kulturnih prava jednog dijela građana CG, sa vidljivim rezultatom - Srpska kuća u Podgorici. Politički kulperaj i novac vrha vlasti susjedne države i domaćih nacionalista izrazio je najbolje njen direktor (konačno je spiker koji je sijao mržnju i nacionalizam 90-ih, a nije odgovarao za svoja ratna huškanja), poslanika u Skupštini CG jedne nacionalističke grupe, izrazio stav kako je to prostor za sve postojeće i tek osnovane srpske organizacije, srpske intelektualce i sve srpske poslnike... Sve srpske i nijedne druge. Novcima druge države, naša srpska bratija postaše vlasnici najatraktivnijeg prostora u centru Podgorice. I hvale se. Sjećam se te politike koja je po istom kodu prisvajala imovinu onih na koje se prvo pucalo. Ne može se drugačije kada od početka naučiš na lupeštini i zločin a ne odgovaraš jer si onda bio vlast a sad to pokušavaš da budeš. Neka je sa srećom usamljenost koju nacionalizam izaziva, svim onima kojima je kuća u centru Podgorice otvorena. I ulazak svima koji se osjećaju, biraju i vjeruju nacionalizmu političke srpske elite i ovdje i van naše države.
Htjedoh reći da treba da se zna porijeklo imovine i novca Miloševićevog ministra za informacije, i naših izvođača radova na terenu 90-ih, a aktivnih i danas, kako bi oni koji podržavaju znali kako da se predstave kada se staje iza ratnoprofiterske mašinerije. Spikeru neka je sretna fotelja, iako da ima sudova i pravde u tom slučaju bankina u nekom zatvoru bila bi primjerenije mjesto boravka. Okupljanje nacionalnih korpusa kod nas i u regionu šalje jasan znak svima da će se još voditi politike ćeranja na etničkoj i nacionalnoj osnovi. Zato „ujediniteljka“, kako prije neki dan napisa moja prijateljica, postaje samo metla ili dimna zavjesa, umetnuta figura za politički marketing. Cokule, zveckanje oružjem, mržnja prema drugima, prijetnja sukobom, razaranjem... ne predstavljaju kulturna prava, pa onaj/a koja zalegne mora znati što čini. Vlasnici javnih, žutih, nacionalnih kuća uvijek izvuku svoje dupe. Tek toliko da se zna, a onda nam ostaju psi i žene.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
