Završnica

U noći kojom je završila jedna (naporna) epoha - a što ne znači da i naredna neće biti naporna, ali, valjda na neki drugačiji način - jedan detalj je zasjenio sve. Bila je to završnica za pamćenje.

Već je scena - oneobičena. To je pozornica na kojoj smo navikli da gledamo postizborne skupove oduševljenih građana, koji mašu slikama lidera (povremeno ih i javno ljube, to se posebno cijeni) i zastavama, a čitav prizor emituje jednu domaću, opuštenu atmosferu. Čak su se i tzv. ozbiljni ljudi (jer, zbilja, što to znači u CG) trudili da budu viđeni tamo, da njihova radost slučajno ne promakne. Poslije su se, na tom i takvom slavljeničkom fonu, završavala promaknuća, poslovi, namještenja...

Ovaj put, odmah je bilo jasno - ništa od svega toga.

U prvih nekoliko TV uključenja izborni štab DPS je djelovao kao scena za probu nekog Beketovog komada. Pustoš i nerazumijevanje... Onda se neko, pretpostavljam, sjetio da to nije dobra (iako je prava) slika, pa je, na brzinu, poslat “đački bataljon”...

I što smo vidjeli?

Zaboravimo na tren zloupotrebu mladih ljudi, a što je ovdje konstanta u političkom životu, ne od juče. Još od pionira... Izvjesno ste primijetili da mnogi ovdašnji političar voli da se uokviri mladim ljudima, kada na kakvom presu saopštava neku veliku (i jednako besmislenu) stvar. Isključivo kao ukras - obično po dvije ravijojle njegovanijeh kosa i dva serdara mrkijeh pogledah... Ne treba imati iluzija - većina domaćih političara upravo tako zamišlja rodnu (i generacijsku) ravnopravnost. Ovo je ipak bio korak dalje. Jer su mladima namijenili - prljavi posao. Ali, valjda to tako ide.

Vidjeli smo još nešto.

Pokrivanje zastavom i ućutkivanje himnom... To bi mogao biti jezgrovit opis čitave jedne politike. To je bila suština DPS shvatanja nacionalnog interesa i njegove zaštite. Uvijek predstava, teatar u kojem se glavne stvari završavaju iza scene. Dok se publici bacaju oglodane i falsifikovane emocije. Na koje doduše ona uvijek spremno reaguje.

Uostalom, čitav prizor djeluje vještački. Suluda montaža. Crnogorski pačvork. Ili zb(i)rka falsifikata.

Maše se zastavom koja je, kao i crnogorska himna, svojevremeno usvojena, postala zvanična, dakle, zahvaljujući inicijativi SDP. Jedini pozdrav koji vidimo među raspjevanim mladim ljudima je onaj crnogorskih liberala. Tvrdi se da brane ugroženu evropsku perspektivu i temeljne zapadne vrijednosti, a što je takođe preuzeto od procrnogorske opozicije iz devedesetih, ali i od sramotnih, neostvarenih i slično, tzv. nezavisnih intelektualaca... Pa šta je tu bilo autentično, DPS-ovsko? Osim gazde i njegove ekipe... Samo goli primitivizam, bojim se.

Čitava scena, ako ništa drugo, svjedoči raskošni demokratski kapacitet i dijaloški potecijal DPS. Zato je ova scena suštinska i tako amblematična. Dijelom zorno objašnjava odnos prema medijima svih ovih decenija.

Dakle, novinarka (D. Lasica) uporno je pokušavala da postavi pitanje, ali, na samo ime njenog medija, uslijedila bi (ne)očekivana reakcija - zviždanje, buka, pjesma... I to nekoliko puta.

Đukanović je ćutao. Nije mu palo na pamet da zaista utiša publikum. Koliko god glumio demokratu. Bila je to još jedna opasna “instrukcija ćutnjom”. Uvijek je tako: kada gazda ćuti, buka (i bijes) postaju sve glasniji.

I, na koncu - smiješno likovanje na licu poraženog kandidata... Zašto? Ne zna ni on sam, rekao bih.

Bila je očita nelagoda mladoga M. Nikolića, koji je jedini bar imao potrebu da se izvini novinarki. Taj njegov pristojni gest jedini je detalj iz te slike koji odskače od bahatosti i gluposti opšteg tona. I kao takav, jedina nada za njihovu političku budućnost. Politika koja počiva na kajanju mogla bi biti dobar početak...