Moji su motivi uvijek vezani za jedno mediteransko podneblje, a to podneblje ja nalazim na našem Crnogorskom primorju. Slikam ono u čemu uživam. Ne tiče me se da li će to kome izgledati “modno” ili “staromodno”, jer te su me želje za nekim uspjehom odavno prošle. A možda takvih želja nikad nijesam ni imao - kazao mi je znameniti crnogorski slikar Milo Milunović
Jednog snjegopadnog beogradskog dana, na samom kraju davne 1965. godine, svratih u atelje slavnog crnogorskog slikara Mila Milunovića, u Ulici Tolstojevoj. Upravo je pripremao retrospektivnu izložbu.
- Izložiću dvadesetdevet slika i osam grafika - veli mi Milunović. - To su stvari koje sam radio u Parizu od 1927. godine i slike nastale od poslije rata do danas. Iz Muzeja savremene umetnosti pozajmio sam za ovu izložbu tri slike koje su nastale 1927. godine…
Podsjećam umjetnika da je u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu izloženo jedanaest njegovih slika. Je li zadovoljan djelima koja ga reprezentuju u ovoj kulturnoj ustanovi?
- Napišite ovo: kada me upravnik Muzeja, Miodrag B. Protić upitao da li sam zadovoljan, ja sam mu bez lažne skromnosti odgovorio da što god odabere biće dobro i dobro će stajati, jer ja slike olako ne radim, već se nevjerovatno mučim oko njih, priča Milunović.
- Nastojim uvijek da odaberem i dam u javnost nešto od čega se neću stidjeti. To je moje načelo. Da sam sve ono što sam uništio tokom rada i tokom godina sačuvao, trebalo bi mi najmanje osam muzeja da bih izložio sve te radove.
Rođen je na Cetinju, 1897. godine, umro u Beogradu 1967. Studirao na Akademiji u Firenci (1912-1914). Od 1919. do 1932. s kraćim prekidima, boravio u Parizu. Prvi put izlagao 1919. a prvu samostalnu izložbu priredio 1922. u Beogradu. Predstavljao našu umjetnost na mnogim likovnim izložbama u inostranstvu. Profesor Akademije likovnih umetnosti u Beogradu. Godine 1936. dobio francuski Orden Legije časti, a 1949. zvanje slikara-majstora i otvara majstorsku radionicu.
Godine 1947. na poziv Ministarstva prosvjete Narodne Republike Crne Gore, vraća se u Crnu Goru đe zajedno s Petrom Lubardom radi na osnivanju prve umjetničke škole na Cetinju.
Od proslave stogodišnjice “Gorskog vijenca”, zabilježila je vrsna istoričarka umjetnosti Olga Perović, kada je nastalo više značajnih likovnih djela Lubarde i Milunovića, do današnjih dana oni su svojim doprinosom oplemenjivali sva javna zbivanja u Crnoj Gori. Otuda je, smatra Olga Perović, i njihova saživljenost s narodom, kulturnim i proizvodnim organizacijama veća nego ijedne druge umjetničke djelatnosti…
Prostrani atelje na Dedinju; uredan. Blista uglancani parket. Velika kaljeva peć provedrava sumoran decembarski dan. Pričamo o pravcima u umjetnosti; Milunović, čini se, nije ni fovist, ni impresionist, ni kubist!?
- Nastojim da nikakvom pravcu ne pripadam. Ali se divim i, mogu reći, klanjam pred dobrim djelima koja su ljudi stvorili počevši od pećinskih crteža do Sezana i Pikasa - kaže Milo Milunović. - Nalazim da pravo slikarstvo i velika djela nijesu napravljena da na njima budu boje i šare, već da se tim elementima posluže da iskažu nešto što čovjek mora reći. Svakome stoje na raspolaganju riječi, ali te iste riječi služe Tolstoju, Gogolju, Njegošu, Balzaku, da kažu nešto veliko čemu se možemo diviti.
Govori jednostavno, jezgrovito, onoliko koliko je dovoljno da nešto objasni. Za razliku od pojedinih slikara, nije raspjevan i raspričan. Pedesetih i šezdesetih, provodio je ljeta u Budvi, u montažnoj kućici, nedaleko od pristaništa, na početku Slovenske plaže, tada prekrivenoj bubuljima. A Budvani i njihovi gosti kupali su se uglavnom na Mogrenu.
U vrijeme kad je tematska preokupacija mnogih crnogorskih slikara bio, prirodno, Drugi svjetski rat i poslijeratna izgradnja, Milunović je pomno slikao plodove mora; vrše, ribe, plavetnilo crnogorskih osvita, realizujući, kako je poznati crnogorski likovni kritičar Coko Marović zapazio, jedan metodičan i kultivisan koncept.
- Moji su motivi uvijek vezani za jedno mediteransko podneblje, a to podneblje ja nalazim na našem Crnogorskom primorju, kazao mi je Milunović.
- Slikam ono u čemu uživam. Ne tiče me se da li će to kome izgledati “modno” ili “staromodno”, jer te su me želje za nekim uspjehom odavno prošle. A možda takvih želja nikad nijesam ni imao.
U Milunovićevom budvanskom ateljeu slikarstvo je učio i Venjo Bastać, moj dragi cetinjski drug. Izuzetan talenat; predviđali su mu veliku budućnost u likovnoj umjetnosti.
...Prijatno je u Milunovićevom ateljeu. Okružen mnogobrojnim slikama, pitam ga da li bi neke sada drugačije radio?
- Kad sam ponovo, nakon četrdeset godina, vidio u Muzeju savremene umetnosti neke slike iz mlađih dana, osjetio sam da nikada nijesam napustio jedno svoje gledanje na svijet, veli Milunović.
- Nalazim da je svaki čovjek kao jedna biljka, jedna voćka. Ukoliko je ta biljka orah, ona će rađati uvijek orah. A nikako, i pored svih kalemljenja, neće roditi smokvu!
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
