Petak, 28. april - E, sad sam stvarno prodimila - podstrekač, suorganizator i izvođač najvećeg nasilja nad djecom na Balkanu od Drugog svjetskog rata kaže da "sa nespokojem prati brojne slučajeve vršnjačkog nasilja".
Je li ovo moguće, partija koja je 1989. na vlast došla uličnim nasiljem, a 1991. nasilje promovisala u državnu politiku naprasno je 2023. počela da gubi spokoj.
Zbog nasilja među djecom? Ma kakvi, u DPS-u ga ne zaspivaju zbog onog nenasilnog obračuna odraslih u kojem su 30. avgusta 2020. potučeni do nogu. I završnog - takođe nenasilnog - udarca 2. aprila ove godine.
I školama i državom tri pune decenije upravljali su isključivo kadrovi te partije i njenih partnera.
I zato baš oni najbolje znaju da je rodno mjesto vršnjačkog i svakog drugog nasilja upravo njihov projekat poznat pod nazivom - rat za mir.
Tako je, vrlo spokojno, ta partija od milošte nazvala vlastitu agresiju na susjedne države...
Ni trunku nespokoja nije pokazala dok je u Hrvatskoj ubijano najmanje četiristo djece. Samo u dubrovačkoj zoni petnaestoro mlađih od petnaest godina...
Nije ta partija dopustila ni da joj, u narednim godinama, spokoj naruši ni više od tri hiljade i trista nasilno upokojenih djevojčica i dječaka u Bosni i Hercegovini.
Da je, makar zbog jedne ili jednog, bar po jedna suza kanula partijskim i ratnim vrhovnicima, ne bi jedan od njih ponosno u Beogradu najavljivao "da će se vremenom stvoriti uslovi da se Republika Srpska pripoji Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj Krajini".
U to doba jedinstven i sam na vlasti, DPS je spokojno gledao kako u Sarajevu, pod snajperima i granatama, umire hiljadu šeststo i jedno dijete.
Partija je i nakon tog užasa ostala sasvim spokojna, a njen i državni vrh još spokojnije raportirao:
"U državotvornom smislu, u BiH imamo gotovo optimalan rezultat. Kada kažem "gotovo optimalan rezultat", onda valjda nije sporno da smo zadovoljni teritorijama koje tamo držimo. Gotovo je optimalan zbog toga što još nijesmo realizovali onaj krajnji cilj - da to postane sastavni dio zajedničke države!"
Za te i ostale zločine niko nije odgovarao.
Zahvaljujući tome, DPS sad spokojno počiva u opoziciji.
I najmanje što može da učini za svu djecu i sve odrasle u Crnoj Gori jeste - da se poklopi ušima na svaki pomen ne samo vršnjačkog nego i svakog drugog nasilja.
* * *
Subota, 29. april - I ne, nije ovdje riječ o kolektivnoj aMNEziji, nego o vršnjačkom nasilju odraslih nad zdravim razumom.
Zbog toga što je učestalo nasilje među djecom prvi put zvanično registrovano još 2010. godine, kad su u podgoričkim školama redovno organizovane masovne "tuče na fer".
Do tada se o njemu uglavnom ćutalo, iako je bilo masovnije nego sad kad zvanični bilans za dvije godine obuhvata oko 350 uče(s)nika.
Naravno da je i to previše, ali te 2010. nasilje je praktikovalo i do stotinak đaka nedjeljno, i to samo u Podgorici.
Uprkos takvoj masovnosti, državne vlasti primijetile su ga tek kad se njime pozabavila državna Pobjeda, vrlo temeljno, u nekoliko nastavaka.
Nakon toga, đačkim tučama pozabavilo se i Ministarstvo prosvjete, uključili su se i opozicioni političari, civilni aktivisti i iskusni analitičari...
A onda je radna akcija naprasno prekinuta.
Zašto? Pa zato što su ozbiljni ljudi počeli da se bave i dugogodišnjim uzrocima a ne samo jednokratnim posljedicama.
Ti uzroci nijesu od juče, nasilju u Crnoj Gori - ali i šire - vrata su širom otvorena na mitingu tzv. solidarnosti sa Srbima na Kosovu u avgustu 1988.
Ne samo govorom mržnje kao podsticajem nasilju, nego i otvorenim prijetnjama smrću.
Pokliči "Je....mo Kaćušu" i "Ubićemo Vlasija", sad je to jasno i onima koji tada nijesu vjerovali, označili su kraj suživota Albanaca i Srba na Kosovu.
Kraj velike Jugoslavije, najavila je tzv. AB revolucija.
A kraj pristojnog života u Crnoj Gori, i to u svakom smislu, bio je tzv. rat za mir.
Kad se patriotizmom proglasi okupacija tuđe teritorije, ubijanje civila i djece...
Kad stazama utabanim za oružje nakon rata krenu nafta, duvan i kokain...
Kad u mafijaškim obračunima stradaju desetine mladića...
Kad mafija i država toliko srastu da se ne zna koja od njih dvije kojom upravlja...
Kad sve to traje tri decenije...
Onda nema nade u povratak pristojnog života preko noći, ni u porodici, ni u školi, ni u državi...
* * *
Nedjelja, 30 april - Nasilju DPS-a nad zdravim razumom pridružio se ovih dana i njegov tradicionalno omiljeni politički protivnik - DF.
Nakon Somalije, Burkine Faso, Gabona, Esvatinija, Gvineje, Antigve i Barbuda, Svete Lucije i Maldiva, deklaraciju o otpriznavanju Kosova donijeće i - Zeta.
Ali, to još nije sve. Zvaničnici DF-a, koji upravlja Zetom, nadaju se da će istu odluku donijeti i sve ostale opštine u kojima su na vlasti "stranke nekadašnje tridesetoavgustovske većine".
Uprkos tome što se upravo navršava četrdeset dana otkako su Aleksandar Vučić i Aljbin Kurti postigli saglasnost o primjeni Sporazuma o putu ka normalizaciji odnosa Srbije i Kosova.
I što su njih dvojica prije dva dana, pred razrednim starješinom, započeli razgovor o načinu sprovođenja svake tačke pojedinačno.
I što je taj sporazum Beograda i Prištine, za razliku od deklaracije Golubovaca, pravno obavezujući...
A kakve mogu biti posljedice te deklaracije ako je prihvate i još neke opštine?...
Pravno nikakve, politički svakakve.
Ukoliko se DF ne urazumi prije nego što se prva SO u Crnoj Gori ne preimenuje u - SAO.
Ne bih da mračim uoči sjutrašnjeg praznika, ali ja sam tako razumjela "proces povratka Crne Gore svojim istorijskim, duhovnim i državotvornim izvorištima" koji se najavljuje nakon otpriznavanja Kosova...
* * *
Ponedjeljak, 1. maj/ Utorak, 2. maj - Neradni dani.
* * *
Srijeda, 3. maj - Samo dan poslije državnog praznika, političko nasilje odraslih nad zdravim razumom preselilo se sa lokalnog na državni nivo.
Pred Odborom za međunarodne odnose i iseljenike danas je saslušan premijer i koordinator Ministarstva vanjskih poslova Dritan Abazović.
I, što je sad tu političko nasilje?
Sve, počev od čitanja optužnice pa do završne riječi!
Prvo, pozivanje predsjednika Vlade na raport zbog sprovođenja spoljne politike koju je Skupština Crne Gore davno usvojila nije ništa drugo nego - političko nasilje.
Drugo, odluka Crne Gora o priznanju Kosova ne da nije "najsramnija u njenoj istoriji", nego jedna od razumnih - istina rijetkih - koje je bivša vlast ikad donijela.
Sramno je bilo slijeđenje šovinističke politike prema Kosovu tokom prvih deset godina vladavine bivšeg režima. I onih dvadeset između dva svjetska rata.
Treće, ne radi Vlada "u ime jedne od država koja je u međusobnom problemu“ nego u ime Crne Gore koja je dužna da poštuje Sporazum Srbije i Kosova o putu ka normalizaciji odnosa između dvije, i nama i međusobno, susjedne države.
I četvrto... i sedmo... i deseto... mnogo je, pa i ako je od Demokratskog fronta.
I nije više bitno što pokušavaju da pokriju ovom pričom, nego ono što otkrivaju...
Ali, to će im bolje od mene objasniti njihovi birači...
* * *
Četvrtak, 4. maj - O strašnoj tragediji u Beogradu čitaoci su već saznali i više nego što je trebalo.
Zato mi ne preostaje ništa drugo osim da - zaćutim.
Bonus video:
