U posljednjih trideset godina Podgorica se promijenila nekoliko puta. Presvukla se. Ali ne ide starijoj gospođi da nameću šaneri markiranu šljašteću garderobu sa šljokicama. Degutantno je. Tako su savremeni, graditelji polu-pismeni likovi pokušali da "urbanizuju" Podgoricu i trajno je oštetili. Ono malo što smo imali da istaknemo, oni su preuredili i preorali po svom neukusu, ili su dograđivanjem objekata uprskali nekadašnji jedva izdejstvovan sklad.
Podgorica, a naročito Titograd nalaze se u tragovima i pričama. Međutim, o Titogradu najviše pričaju oni što o njemu najmanje znaju. Izvrću anegdote i svemu dodaju nepotrebno. Baš kao što se u Sidneju na utakmici potuku navijači Srbije i Hrvatske, a većina njih nije nikad kročila nogom na tlo država za koje navijaju, svi rođeni u Australiji, tako bi i svi Podgoričani odjednom da znaju sve o mangupima iz Podgorice. Tako se umjesto sjećanja pravi fama.
Umotvorine i anegdote koje više spadaju u vic nego u književnost smatrane su dugo za najveći domet koji može birziminijumska sredina da postigne. Kreveljenje lokalnih samozvanih faca ne može se nazvati pravim tragom. Međutim, ako obratimo pažnju na dva pisca i ono što oni stvaraju, na osnovu njihovih priča može da se restaurira čvrsto sjećanje na jedan grad koji po ko zna koji put nestaje i uzdiže se u drugom obliku. Bez patitike bi bilo ako bi Podgoricu uporedili sa feniksom, gradom ili pticom koja se uzdiže iz pepela i ruševina.
U nekoliko knjiga Nevena Milakovića Podgorica nije samo pozornica za likove i priče, nije obična scenografija već jedan od glavnih likova. Kao da je dao sebi amanet da sve upečatljive likove, bez izuzetka opiše i otrgne od zaborava, a da priča i pjesme ne budu kliše, Milaković predano čuva grad na pravi način. Dok drugi ruše, ili grade pogrešno, on rekonstruiše sjećanja, gradi uprkos zaboravu. Naizgled jednostavne teme, od bioskopskih projekcija do ispraćaja u vojsku opisane su do u detalj, kao što Sidran opisuje svoje Sarajevo.
Drugi pisac je Zoran Radonjić. Imao sam priliku da u neobičnoj situaciji od vlasnika kafane koji istovremeno radi kao šanker dobijem Radonjićevu zbirku priča Kob. Polu-konspirativno, ispod ruke. To su prave priče. Titograd smješten između bokserskog ringa, kafane i zatvora. U tom trouglu je pravi život, lišen bespotrebnih opisa, pretjerivanja i dodvoravanja žiriju za nagrade ili publici. Što bi rekli, sve je u toj prozi fer, sve je snažno i straight. Nalik na prozu Dušana Prelevića, jednostavno ispisano poput Karverove, Radonjićeva proza ima više snage i petlje nego mnogi proslavljeni likovi naše književnosti.
Kad bi postojao odličan urednik koji bi se posvetio djelima Milakovića i Radonjića, dobro i stručno ih pročešljao i upakovao u fin dizajn, i kad bi postojao izdavač koga zanima nešto više od toga da prevede bestelere i gurne u knjižare jureći zaradu, mogli bi ljudi da pročitaju atmosferu Podgorice iz doba kao "kad su cvetale tikve". Ovako je sve u tragovima, prepušteno onima koji vole da tragaju za tim knjigama.
Bonus video:
