Hrana, energija i život
Galopirajući rast cijena praćen inflacijom, skupa hrana i energenti, uz klasične društvene probleme, moramo priznati, uvijek je dobar motiv za kolektivne akcije poput prosvjeda. Iako ne doživljavaju toliku medijsku pozornost pa ih zato teže realno doživljavamo, ozbiljniji think-tankovi, poput Carnegie zaklade za međunarodni mir pažljivo prate protestne dinamike širem globusa, kojih je, istraživanja pokazuju, poprilično. Mase se bune počevši od bliskoistočnog Izraela - želja vlade da smanji ovlasti ustavnog suda, srednjoeuropske Češke - cijena energenata i liberalizacija viznog režima za ukrajinske izbjeglice, Francuske - mirovinska reforma, Njemačke - prodaja naoružanja Ukrajini i strah od utjecaja takvih vladinih politika na standard života, Italije - skupi računi, loše komunalije, a ponekad i klimatske promjene izazivaju bijes građana. Grci su, dijelom opravdano, izazvani tragičnom željezničkom nesrećom, koja je uz ljudski faktor motivirana i kroničnim zanemarivanjem tog prometnog sektora.
Sistemska nebriga lako dovede do tragičnih posljedica. Mađarski učitelji se bune protiv niskih primanja i povezanih problema, podržavaju ih čak i roditelji djece, a znamo da je generalno odnos učitelja i roditelja daleko od idealnog. Slično je s učiteljima i u Portugalu, bijes im izaziva rapidni rast cijena, dok im inflacija i stagflacija remete kvalitetu života. U Nizozemskoj se ljute farmeri, regulacija fosilnih goriva predstavlja strah za radna mjesta i rekli bismo, golu egzistenciju.
Protesti - ma hajte molim vas
Osim Albanije, u kojoj su protesti protiv korupcije i siromaštva, i Srbije, u kojoj su desno orijentirani protesti bili protiv normalizacije odnosa s Kosovom, druge zemlje iz regionalnog okruženja ne prosvjeduju, ne ljute se, nemaju potrebe za time budući da je sve ili izrazito dobro ili je pak ateriralo u drugu krajnost, za koju izgleda niti jedna kolektivna akcija nije u stanju pružiti rješenje.
Razvijenije zemlje se bune, bunt građana je, poslužit ćemo se terminom iz geologije, dosta jake magnitude, makar brojčano, te se kreće od nekih 15.000 pa sve do onih milijunskih, primjerice u Francuskoj. Nerazvijene zemlje jugoistočne Europe, koje su, elementarne ekonomska logika nalaže takvu tvrdnju, ionako slabijeg životnog standarda, a time negativne posljedice osjećaju direktnije i opipljivije, ne pronalaze potrebu za protestnim aktivizmom. Mnogo je zasigurno razloga, ali jedan od važnijih jest činjenica da se građani tih zemalja toliko potroše u jalovim raspravama, demonima prošlosti, iracionalnim strahovima od budućnosti, da ono individualno i društveno najopipljivije - ekonomsku i socijalnu problematiku, gotovo uopće ne doživljavaju kao relevantnu društvenu temu. Rekli bismo, uz možda mrvicu cinizma, ali i uz dozu tuge, da se politički sadržaj skoro potpuno potrošio na besmislenim mjestima, te su ljudi za ozbiljnije stvari ostali potpuno pasivizirani i bez snage. Iako osjećaju posljedice negativnih ekonomskih trendova, ne uspijevaju kandidirati svoje realne probleme pa onda i legitimne zahtjeve u političkoj areni.
Do ljudi je, naravno, ali, bez želje da ekskulpiramo nedostatak njihovog angažmana, u modernim društvima zahtjevi pojedinaca su artikulirani preko posredničkih mehanizama, većinom političkog tipa, koji su se pokazali kronično neefikasnima. A ako i postoji netko tko razumije egzistencijalne probleme i suosjeća s njima, teško da postoji netko tko bi mogao ponuditi neko održivo a relativno humano rješenje na probleme egzistencijalnog i socijalnog tipa s kojima se, vidjeli smo, susreće i na koje reagira dobar dio razvijenog svijeta.
Između graha i kolača
Dok se nekada smatralo kako ljevica posjeduje monopol na socijalna pitanja, zadnjih tridesetak godina svjedočimo sustavnoj eroziji te političke paradigme. A i nedavni poraz Sanne Marin na izborima u Finskoj svjedoči o sveobuhvatnom političkom padu ljevice, posebno u Europi. Socijalna komponenta odnosa u društvu, koju je i sama ljevica ponekad sebično svojatala, politički gledano, polako odumire i to ne od jučer. Mogućnost ljevice je prvo dovedena u pitanje s padom Berlinskog zida, koji je, prema Fukuyami, označavao "kraj povijesti" ili, razumljivije, univerzalni trijumf liberalne demokracije i tržišne ekonomije nad ostalim političkim sistemima. I bi tako, doduše daleko od željenog idealnog razvoja društva, ali dovoljno da se esencijalne ideje ljevice, poput socijalne pravde, etiketiraju kao nadiđene ili neostvarive u novim društvenim okolnostima. Divlja tranzicija, ortački ili rodijački kapitalizam su pokazivali naličje demokratskih promjena, ali predominiralo je mišljenje o neizbježnosti pa i normalnosti toga.
Ljevica se također sama dekonstruirala, pokazavši se potpuno neautentičnom u mnogim pitanjima vezanim za autentično življenje socijalne zbilje, te je metaforički etiketirana kao salonska, jahtaška, lažno filantropska, Gucci i Rolex ljevica s kavijarom. Artikulacije socijalne pravde u društvu, koje upravo u tom aspektu doživljavaju i ponajveću polarizaciju, ostale su samo u sferi misaonih imenica. Postali su prazni naslovi, potpuno apstraktnog tipa i u mnogim aspektima lišeni svakog smisla te su se sveli na populizam i kulinarski simbol distribucije porcija graha širim masama. A mase koje prosvjeduju diljem Europe ako već ne bi kolače, da se poslužimo tom rojalističkom metaforom, ipak bi nešto mnogo opipljivije, pravedniji život, makar nešto bolje uvjete rada i sigurnija i efikasnije socijalna rješenja.
Bonus video:
