Lideri najbogatijih nacija svijeta, okupili su se na samitu G7 u Hirošimi, većem od dva grada razorena atomskim bombama 1945. Vlada u Tokiju se nada da „Japan može još jednom naglasiti dragocjenost mira tako što će svijetu pokazati snagu oporavka Hirošime“.
Sada kada je iza nas krvavi sukob u Etiopiji, ruska invazija još u toku u Ukrajini, a Sudan na ivici građanskog rata, mir se rijetko činio tako krhkim. Ipak, diplomate i mirovni aktivisti svijeta koji za vrijeme sukoba i previranja podržavaju diplomatiju i razrješenje sukoba, i dalje drže do njega.
Ratovi su bez sumnje skupi i često ih oni koji ih vode opravdavaju kao najbolji način da se izbore za trajni mir. Obećavaju da će „teroristi“ biti poraženi, „domovine“ će biti kreirane, zadržane ili odbranjene i da će to biti to. Ali, naravno, nikada nije.
Kao što vidimo u Ukrajini, konflikt uzrokuje trajnu štetu zgradama, zajednicama, tijelima i umovima. Okončanje nasilja kroz neki vid predaje, ili vjerovatnije, mukotrpno ispregovorani mirovni sporazum, je početak prije nego kraj dugog, intenzivnog i restorativnog procesa izgradnje funkcionalnog, kohezivnog društva i bavljenja problemima koji su prvobitno doveli do rata. Da bi se spriječio konflikt, potrebno je uložiti jednake napore.
Pad globalne miroljubivosti
Iako je globalna miroljubivost u padu tokom 10 od proteklih 14 godina, u mnogim državama se izdvaja sve manje sredstava za izgradnju mira. Nedavni izvještaj nezavisne međunarodne organizacije Safeworld and Mercy Corps pokazuje da je potrošnja Velike Britanije na civilnu izgradnju mira, prevenciju i razrješenje sukoba opala za 300 miliona dolara između 2016. i 2021.
Švedska vlada, koja osigurava znatna temeljna sredstva za mnoge organizacije za izgradnju mira, početkom godine je najavila smanjenje u iznosu od 40 posto svoje strategije za održivi mir iako je ekonomija ove države ostvarila rast od 2,4 posto u 2022.
Ali, gdje odlazi sav ovaj novac? Tamo gdje nije preusmjeren za potrebe smještaja izbjeglica u donorskim državama, veći dio ovog novca odlazi u budžete za odbranu, koji su dostigli najveće nivoe ikad u 2022. i koji će i dalje rasti.
U martu je Velika Britanija najavila porast potrošnje na odbranu u iznosu od 13,7 milijardi dolara u narednih pet godina. Potrošnja na odbranu u centralnoj i zapadnoj Evropi porasla je i dostigla nivoe koji nisu viđeni od Hladnog rata. Švedska, koja je već povećala svoju potrošnju na odbranu za 17 posto na 8,7 milijardi dolara u 2023, planira potrošiti čak 13,4 milijarde dolara godišnje do 2028, i Japan je obećao da će udvostručiti svoju vojnu potrošnju da dostigne NATO cilj od dva posto BDP-a.
Ove promjene u potrošnji odražavaju promjenu političke kalkulacije među državama koje su tokom prethodnih godina bile najveći zagovornici i finansijeri programa za izgradnju mira i prevenciju sukoba.
Veći dio ovoga potječe od rastuće bojazni u vezi stvarnih i percipiranih prijetnji koje Rusija i Kina mogu predstavljati za globalnu sigurnost. Invazija na Ukrajinu bila je šok za globalni sistem. Mnoge zapadne države uvele su teške ekonomske sankcije Rusiji. U međuvremenu su kineski vojni manevri u vezi Tajvana i Južnog kineskog mora probudili strahove od nasilne konfrontacije.
Geopolitičke bezbjednosne bojazni
Ove geopolitičke sigurnosne bojazni ne mogu biti prenaglašene. Ipak, niti bi trebali definisati kako svijet razumijeva svaki drugi sukob ili krizu, ni odvlačiti pažnju sa drugih hitnih globalnih prioriteta kao što su prevencija sukoba, jednakost spolova ili klimatske promjene. Kada se ova veća pitanja posmatraju samo kroz geopolitičku prizmu, vlade posežu za vojnim i sigurnosnim alatima, koji imaju ograničenu primjenu i, prečesto, kontraproduktivan utjecaj.
Populacije koje žive usred sukoba snose teret njihovog utjecaja, ali i drže ključeve budućeg mira u svojim rukama. Pojedinci, grupe, mreže i zajednice pomažu deeskalirati i odvratiti sukob na dnevnoj bazi u mjestima kao što su Centralnoafrička republika, Filipini i južni Kavkaz. Smanjiti skromne resurse koji su na raspolaganju njima i onima koji ih podržavaju je kratkovido i nesmotreno.
Jednostavno ne možemo priuštiti da se to desi.
Svjetski ekonomski forum je 2019. procijenio da su nasilni sukobi koštali svijet 14.400 milijardi dolara, kao i da je 10 posto globalnog BDP-a potrošeno na uzrokovanje ratova i na kasnije sanirane prouzrokovane štete. Veći dio tih sredstava otišao je na vojnu potrošnju, koja je dostigla 2.000 milijardi dolara po prvi put prošle godine. U isto vrijeme, Svjetska banka procjenjuje da nasilni sukobi uzrokuju 80 posto svih humanitarnih potreba.
Sprečavanje sukoba i izgradnja mira su minorni trošak u poređenju sa potrošnjom na rat, iako ne predstavljaju predvidiv ili lagan način rada. Na sastancima zemalja G7 u Hirošimi, lideri moraju uraditi sve što je u njihovoj moći, kako bi osigurali da ovo novo doba geopolitike ne postane doba kojeg pamtimo prvenstveno po nasilju.
‘Kucnuo je čas da ozbiljnije shvatimo mir’
Prije svega, moraju učiniti mir političkim prioritetom za svoje vlade i na globalnoj pozornici. To znači stvarno ulaganje u globalni arsenal za izgradnju mira. Broj i vještine stručnjaka za rješavanje sukoba u ambasadama i u glavnim gradovima trebaju biti pojačani kako bi se osiguralo da dugoročna partnerstva za izgradnju mira sa lokalnim i međunarodnim civilnim društvom budu u stanju polučiti dugotrajne i odlučujuće utjecaje za pogođene zajednice. Osim tog, vlade moraju sarađivati kako bi podržale i oblikovale ambicioznu, ujedinjujuću „Novu agendu za mir“ u UN-u.
Zatim, u pripremi za COP28 u novembru ove godine, države G7 moraju se pobrinuti da globalni odgovor na klimatske promjene bude iskorišten na način koji pomaže ublažiti prije nego podstaknuti nasilni sukob. Klimatske promjene i gubitak biodiverziteta usko su povezani sa sukobima i rodnom nejednakošću. No, odgovori na njih, koji su često nužno radikalni, mogu poremetiti i preobraziti ekonomije, mjesta i društva na načine koji mogu podstaknuti tenzije i ponovo otvoriti stare rane i podjele.
Ali najvažnije, političari iz G7 moraju zagovarati izgradnju mira i ulaganje u međunarodni razvoj među svojim biračima. Britanski ministar za razvoj tvrdio je prošle sedmice da se političari ne bi „poigravali“ sa finansiranjem pomoći ukoliko bi je 70 posto javnosti podržalo. Ipak, u istraživanju koje je proveo Conciliation Resources 2017. godine, 71 posto ispitanika složilo se da „izgradnja mira igra ključnu ulogu“ u okončanju nasilnih sukoba. Taj obrazac mišljenja ponovljen je u anketama u drugim državama: 74 posto u SAD-u, 77 posto u Japanu i 82 posto u Njemačkoj.
Za izgradnju mira potrebna je podrška naroda i najbolje funkcioniše kada mu se da strpljiva podrška i pažnja. To smo vidjeli u Kolumbiji, na Filipinima, u Južnoj Africi i u Sjevernoj Irskoj koja ove godine slavi 25 godina od potpisivanja Sporazuma na Veliki petak / Sporazuma iz Belfasta.
U vrijeme ratova, kucnuo je čas da ozbiljnije shvatimo mir.
Bonus video:
