Zavičaj mog prezimena

Osamdesetih, prije nego što mi je izašla prva knjiga, tri moje pjesme moji beranski prijatelji Tufko i Reki poslali su na konkurs poznatog pjesničkog festivala kod Podgorice. Nisu mi ništa rekli. Bio sam zatečen kada sam dobio poziv na festival na koji se nisam prijavio. Tada sam proveo nekoliko uzbudljivih dana obilazeći Podgoricu i Cetinje - prvi put je neko u Jugoslaviji prepoznao to što radim.

Poslije toga su uslijedile decenije književnih rituala, knjige koje sam potpisao izlazile su u Sarajevu, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, Karlovcima, Splitu, Klagenfurtu, Skoplju. Ali ne i u Crnoj Gori. Tamo gdje je zavičaj mog prezimena, njega nije bilo na koricama. Nije mi to posebno smetalo, ne spadam u ljude koji bi da remete prirodan tok stvari. Ne zanimaju me ni zakrvljeni književni klanovi, ni trka za političke sinekure od kojih je odavno obolio književni pogon srpskohrvatskog govornog područja.

Ali sada, kada po pozivu idem u Berane, radujem se višestruko. Susretu sa prijateljima, susretu sa rodbinom, susretu sa publikom. Ima u tome duboke pravičnosti, da me moje prvo ovomilenijumsko zvanično književno gostovanje u Crnoj Gori vodi u Berane. Tamo nisam odrastao, ali pošto je to očev zavičaj, prijateljima i rodbini odlazim kad stignem - a ne stižem onoliko često koliko bi mi prijalo. U Polimlju nikako ne mogu biti stranac. Ili, kao što mi Tufko reče u šali, možeš ti da se osjećaš kao Japanac ali ovdje si Vasojević i Dedović.

Carinik te prepoznaje

Poučen iskustvima sa raznih putovanja, na podgoričkom aerodromu sam izbjegavao pogled carinika. Ako ga pogledate u oči može se desiti da vas zaustavi pa će da uslijedi dosadna procedura otvaranja kofera. Ali taj carinik pored kojeg sam prošao, rekao je ženskim glasom. „Da sam ja ti, Dedoviću, ja bih se makar javila!“ Jasna, Beograđanka, udata za Gorana, kojeg sam osamdesetih u Beranama upoznao kao talentovanog slikara, već decenijima sa porodicom živi u Podgorici. Sa Goranom se dugo nisam čuo i vidio, devedesetih sam otišao u Njemačku, on je kao pravnik u Beogradu poput cijele tadašnje srednje klase, balansirao na ivici opstanka u vremenu sankcija i neobjavljenih ratova. Prešao je sa porodicom za Podgoricu i tamo je u turbulentnim decenijama napravio karijeru, najprije obavještajnu, pa onda i diplomatsku. Drago mi je što sam vidio Jasnu, uzeo sam od nje Goranov broj.

Od aerodroma se vozimo najprije auto-putem, a onda pravcem na kojem nešto rade, uz Taru, pa onda uz Lim. Nebo se spustilo na crnogorska brda. Kiša. Stižemo po dogovoru u hotel Berane - sjećam ga se iz socijalističke praistorije, sada je zaista kao nov, lijepo je renoviran. Prijatelji su mi rezervisali sobu sa pogledom na Lim. Stojim na terasi i posmatram kako nadojen kišom i istopljenim snijegom „Plavski beg“ moćno valja svoje brzake meni ispod nogu.

Njegova zelena boja po kojoj ga pamtim oživi tek kada se sunce kroz mrke oblake probije prema vodi. Ali to je dovoljno za sjećanje na ljeta provedena u bašti kuće Softića, koja se sa balkona razaznaje na drugoj obali kao oaza četinara okružena zgradama.

Beranskim korzom

Prolazimo glavnom ulicom koja danas nosi ime Mojsija Zečevića. Do sada su izbrojali ukupno osam imena te ulice. Uglavnom su to bila imena vladara koji su se u prošlom vijeku smjenjivali kao na pokretnoj traci - od crnogorskog, srpskog i italijanskog kralja do Tita. Berane još uvijek ima korzo - taj je običaj šećkanja u krug glavnom ulicom postojao u skoro svakoj jugoslovenskoj varoši da bi polako nestao u ovom vijeku. Ali ovdašnji ljudi još uvijek za lijepa vremena odlaze u svoju šetnju.

Možda razlog treba tražiti u širini i ljepoti glavne ulice. Takvu nemaju mnogo veći gradovi. U bulevarski širokoj pješačkoj zoni prepoznaje se rukopis sorbonskog đaka, osmanskog civilnog upravnika Berana u doba osnivanja garnizonskog grada u 19. vijeku - zvao se Rizvan-beg. Ovaj čovjek je želio da njegov grad liči na evropske varoši. Otud ova velikodušna širina koja iznenadi čovjeka kada se prvi put suoči sa gradićem od dvanaestak hiljada stanovnika.

Najprije se na terasi hotela viđamo sa Tufikom Softićem Tufkom, Remzijom Ramusovićem Rekijem i Markom Radojevićem. Prva dvojica su generacijski saputnici, drugujemo od osamdesetih. A Marko, koji se tek rodio krajem te decenije zapravo je čovjek kojem dugujem ovaj susret. Ovaj profesor u beranskoj Gimnaziji je na društvenim mrežama izuzetno pozitivno prokomentarisao moje putopise, i izrazio želju da sa sretnem sa gimnazijskom djecom. Potom je, upoznavši Tufka, saznao da smo zajedno studirali. Njih dvojica su se obratili potpredsjedniku opštine Damjanu Ćulafiću koji je - a to se danas graniči sa čudom - kao političar založio za novi kulturni projekat. U Berane će dolaziti ljudi iz regiona koji imaju šta da kažu. Zamišljeno je da ja budem prvi u nizu gostiju programa „Vikend u Beranama“.

S Vladom u Grudice

U nedjeljno jutro čekao nas je izlet do očevog rodnog sela. Braća Ljubiša i Milić dolaze po nas terenskim vozilom. Za volanom je Ljubišin sin Vladimir, jedva da je napunio 18 godina, a pokazaće se kao vozač sigurne ruke.

Zaustavljamo kod crkve Svetog Arhanđela Mihaila u Andrijevici da kupimo svijeće. Podignuta je 1887. Kamen temeljac postavio je knjaz Nikola. Pošto su seoske crkve-brvnare bile često paljene u osmanskim osvetničkim pohodima, svaki puškonosac iz Gornjih Vasojevića donosio bi po kamen za crkvu. Stojim dakle pred kolektivnom zadužbinom ovog kraja.

Onda prelazimo Lim na mjestu gdje je u mome najranijem sjećanju na ove krajeve bio drveni most. Sada je to poprilično stabilna betonska konstrukcija plave ograde. Selo Gračanica ugnijezdilo se na lijevoj obali Lima. Valjalo nam se popeti do iznad 1000 metara nadmorske visine, gdje stoluje zaselak Grudice. Nebo se koleba između sivog i plavog. Njuška džipa se sve više uspinje. Potom prestaje i asfalt. Moja saputnica je čitav život provela u ravničarskom ambijentu. U njenom pogledu prepoznajem zebnju kada pogleda dolje prema Limu. Na drugoj strani, prema istoku, vide se bijeli vrhovi koji se već računaju u Prokletije. Iz šume izbijamo na čistinu i stižemo do groblja.

Mučimo se da upalimo svijeće, Gorski vjetar ih gasi.

Stric Milija je umro 2017. Pamtim ga kao vitalnog, smirenog i finog čovjeka. Imao je onu temeljnu čestitost u sebi koja krasi dobre brđane - to bi se moglo nazvati i plemenitost. Na zajedničkoj grobnici đeda Miljana, bake Poleksije i njihovog sina Vukmana - mog oca - ostajem malo duže. Prilazi nam komšinica koja na livadi pored groblja čuva ovce. Hvali mog pokojnog oca - nikada nije prošao pored njene djece, a da im nije dao bombone. To govori šezdesetogodišnjem dječaku koji te bombone od oca nikada nije dobio. Isto kao i ostalo troje djece iz njegova dva neuspjela braka. Svako od nas ima brojna lica. Ovdje je upamćeno ono dobro očevo lice, ostala kao da nisu postojala.

Strinine dobre oči

Strina Mirosava ima 88 godina, bistrog je uma. Rukopis proživljenog života na njenom licu. Rodila je devetoro djece, moju braću i sestre - Veru, Ljubu, Radu, Veselinku, Rajka, Žarka, Milića, Ljubišu, Marka.

Rajko je umro. A ovdje, u gorskom selu, u lijepoj kući, dočekuju nas ona i Marko. Toplina „smederevca“, tople strininih riječi. Bistra gračanička rakija, sir i suvo meso, kao lijek.

Već sjedokosi strinini sinovi u živom rođačkom razgovoru. Ova toplina se ne da ničim platiti. Nazdravim stričevoj slici na zidu. I meni on nedostaje.

Potom se džipom penjemo do najviše tačke u selu koju mještani zovu Selište. Prepoznajem đedovu livadu sa kućicom od crvene, šuplje cigle u kojoj je umro otac. Do nje je u šiblje zarastao kameni temelj đedove kuće koja se odavno urušila. Nešto šume na padini, pa livada kao tobogan, a iza nje, u dubini, Lim. Snijeg na Komovima. Pročitaću docnije u knjizi andrijevačkog pjesnika Darka Jovovića “Uzmi knjigu” sljedeće riječi: “A prije skoro jednog vijeka doktor filosofije, pisac, profesor, teolog Radoslav - Jagoš Velišin Vešović, zapisa da kuću ne treba graditi tamo odakle se ne vide Komovi”. Đedu Miljanu nije to trebalo govoriti. Njegova kuća je bila vidikovac naspram tri komska vrha. To je vidio prvo kada bi jutrom stao na prag. Opet me prožima slutnja da ovuda, rascvjetalom livadom spram Komova, ne koračam samo ja, već i nevidljivi niz Dedovića. Oni sada imaju samo moje oči i moj glas.

Navraćamo u povratku kod porodice Dragana Dedovića. On je beogradski penzioner koji ovdje sa ženom živi pola godine, dokle god je lijepog vremena. U dvorištu drži košnice. Popijemo kafu i rakijicu, ponesemo med kojem ne treba ekološki sertifikat. Ovdje gore pčele su van dometa civilzacijskih toksina. Pita me Dragan zašto dugo nisam pisao o ovom kraju. Možda su moji razlozi sahranjeni na tužnolijepom seoskom groblju. Ali evo sada pišem.

Sjetim se i Vukomira Dedovića kod kojeg sam prošli put ovdje noćio. I njega više nema. Umro je iznenada ovdje, ali sahranjen je bliže svojima, u Vojvodini. Jedna od onih svijeća je bila za njega. Naveče smo sjedjeli kod brata Ljubiše, snahe Milanke, imaju zlatnu djecu. Došle su i sestre, i braća. Takve večeri služe da u čuturicu duše natočite rođačku naklonost, a otpijate je kao dragocjeni eliksir sjećanja u danima samovanja.

Smanji ton, pojačaj argument

Tog ponedjeljka sam već rano izjutra na kafi kod potpredsjednika opštine Damjana Ćulafića u reprezentativnoj opštinskoj zgradi. Ćulafić je bio sagovornik širokog obrazovanja, mlad čovjek sa mjerom, napolju je lila kiša, ali moralo se dalje. Imao sam zakazan razgovor sa gimnazijalcima. Stao sam pred zgradu u koju je prije devet decenija ulazio i moj otac.

Gimnazija je osnovana za vladavine kralja Nikole 1913, a ova zgrada je podignuta dvadesetak godina kasnije za vrijeme kralja Aleksandra. S vremenom su je nazvali „beranska Sorbona“. Dala je više od dvije stotine doktora nauka, preko dvadeset akademika, književnike i umjetnike je teško pobrojati. Među njima su ljudi bez kojih je nezamisliv razvoj mog čitalačkog ukusa - Mihajlo Lalić, Miodrag Bulatović, Radovan Zogović, Ćamil Sijarić.

Po ovome kako su me gimazijalke i gimnazijalci dočekali, po njihovim pitanjima i energiji koju smo u nepredviđeno dugom razgovoru razmijenili, uvjeren sam da će se ovaj sjajan niz nastaviti. Njihove bistre, radoznale oči, njihova pametna pitanja, njihova učtivost i umjerenost - uvjerili su me da su ta mlada bića prave dragocjenosti u ovom toksičnom svijetu. Počastvovan sam susretom sa njima. Neki od njih su članovi jednog od najuspješnijih debatnih klubova u Crnoj Gori, koji vodi Marko, a moto pod kojim odrastaju mogao bi da se zabilježi na ulazu u parlamente svih postjugoslovenskih zemalja: Smanji ton, pojačaj argument.

Dom trezvenosti

U podne sam učestvovao u podijumskoj diskusiji na spratu lijepo uređenog Polimskog muzeja. U publici je bilo i rođaka i prijatelja i radoznalaca. Neću prepričavati ono što je rečeno, naposljetku Tufko se pobrinuo da cijela stvar završi na društvenim mrežama kao snimak Radio Berana. Napunio sam svoje stare književničke baterije jer sam rijetko doživio toliko blagonaklonosti. Poslije smo se malo družili među istorijskim artefaktima muzeja. Marko mi je skrenuo pažnju na unikatnu pancirnu košulju sa kapuljačom iz 14. vijeka. Što sam je duže gledao, to se iz njene praznine u mojoj mašti jasnije pomaljalo lice tadašnjeg ratnika, slično mom licu.

Upoznao sam i ovdašnje književnike. Ljerka Petković, profesorica u gimnaziji i pjesnikinja poklonila mi je nekoliko svojih knjiga. I ona ima bosansku prošlost, i njen se život mjeri lomom iz devedesetih. Znajući ovo drukčije sam pročitao njen stih: „I sada smo tu, zadovoljni, više ili manje, ali svjesni da volimo sve te posebne, užasne, sjajne i mračne puteve iza nas“. Upoznao sam - a već i citirao - Darka Jovovića. Njegovi zapisi o Polimlju i „bijeloj kugi“ ispod Komova čine ga hroničarem osipanja zavičaja. Posebno mi je draga njegova pjesma o davnašnjim koscima čiji grobovi zarastaju u travu. Ponio sam za Beograd i njegove knjige.

Sve se ovo odvijalo u muzejskoj zgradi, u bivšem „Domu trezvenosti“ - tako se prvobitno zvala zgrada nastala za Kraljevine Jugoslavije. Osamdesetih je tu bio smješten Rekijev atelje.

Bivši ja i Alba

Reki me je suočio sa likom za kojeg više nisam siguran da sam ga baš najbolje poznavao - sa mnom od prije nekoliko decenija. Izvadio je na sto „dosije“ iz kojeg su iskrsla moja pisma, razglednice iz Kalesije i Beograda sa poštanskim pečatima iz osamdesetih, tekst koji sam napisao o njegovim crtežima i slikama. Sve to je u meni aktiviralo zapretene hodnike sjećanja - moja lična arhivska građa nije preživjela rat.

U jednom trenutku smo za stolom na terasi iznad Lima ostali za stolom Tufko, njegova supruga Nada, njihova ćerka, Reki i ja. U ovih nekoliko dana malo je bilo tih trenutaka bez gužve - nas je druženje iz osamdesetih povezalo za cijeli život.

Marko nas je tog vikenda odveo u kafić Ivangrad gdje smo uz ledeno pivo pričali kao da se oduvijek znamo. Ispričao mi je lokalnu priču o nesrećnoj ljepotici Albi, koja je bila udata baš za onog turskog arhitektu koji je osmislio glavnu ulicu. Priča ili legenda, granice su ovdje ionako nejasne, veli: Alba se zaljubila u pravoslavca, podli evnuh iz muževljeve kuće otkriva preljubu, ona se baca u vir, u zagrljaj „Plavskog bega“. I Lim je zauvijek proguta.

Noć uoči odlaska stojim na hotelskom balkonu, na mjestu gdje je nekada bila stijena sa koje je ljepotica Alba skočila u smrt. Lim huči, osion od viška vode. Kišno je proljeće.

Sjutradan će se Tufko čuti sa našim drugom sa studija Momirom. Daće mi slušalicu. Nismo se čuli decenijama, a razgovarali smo kao da smo se juče rastali. U Podgorici ću iskoristiti broj sa početka teksta koji nam je dala Jasna. Vidjeću Gorana Poleksića i pričaću mu uz lozu o ovim danima. On meni o Rumuniji i politici. Mislim da se i on rado sjeća naših beranskih druženja, samo to rijetko spominje. U penziji je i opet namjerava da crta. Na Aerodromu će me iznenaditi i Velizar, kolega sa sarajevskog studija. Još jedan srdačan blic susret. Pomisliću, već zavezan u avionu, da u stvari ovdje imam toliko ljudi s kojima bih morao da sjednem ko čovjek, da bi mi za to trebalo jako mnogo vremena. Ili moram češće navraćati.